Mislio sam da je kraj.
Kad su mi liječnici rekli da imam karcinom u poodmakloj fazi, cijeli mi se svijet srušio. Bio sam otac, muž, prijatelj – i u jednom trenutku, sve je stalo. Tada sam prvi put ozbiljno zavapio Bogu.
Molitva nije bila duga – bila je iskrena. Samo sam rekao: “Bože, ako me vidiš, pokaži mi da nisi zaboravio na mene.” Nisam očekivao ništa. Ali On je odgovorio.
Prvog dana nakon dijagnoze došla mi je žena koju nisam poznavao. Donijela mi je krunicu i rekla: “Netko moli za vas.”
Sljedećih dana stizale su poruke, pozivi, ljudi su nudili pomoć. Nikad prije nisam osjetio toliku ljubav.
Ali ono što me najviše promijenilo nije bilo ozdravljenje, nego mir. U srcu sam znao – i ako umrem, ja sam Njegov. Moj život ima smisao jer nije moj – pripada Onome koji me stvorio.
Liječnici su ostali zatečeni – bolest je stala. Danas živim drugačije. Svaki dan zahvalim Bogu što je dopustio da kroz tamu pronađem svjetlo.
Nije bolest ono što me slomilo, nego milost ono što me podiglo. Ne boj se patnje. U njoj možeš sresti Boga.
Napomena: Sav sadržaj na portalu Rastimo u vjeri zaštićen je autorskim pravima. Kopiranje i dijeljenje dopušteni su isključivo uz navođenje izvora i link na originalni članak. Hvala na poštivanju.
