Ova riječ mogla bi zbuniti nekog kršćanina koji poznaje Bibliju.
To je zato jer se u Bibliji vjera u Gospodina Isusa Krista predstavlja kao nešto najvažnije i najveće.
Gospodin Isus je i nakon svog uskrsnuća od mrtvih grdio svoje učenike nazivajući ih “spora srca” budući da nisu vjerovali. U Poslanici Hebrejima nalazimo: “Bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu.” U Poslanici Rimljanima evanđelje se naziva “snagom Božjom na spasenje” svima koji u nj vjeruju. A Abrahama se hvali zbog toga što je vjerovao.
Posvuda se ukazuje na to da je vjera ono najvažnije.
Prema tome, apostol Pavao trebao je napisati u našem tekstu: “Kada bih sav svoj imutak razdao siromasima, a ne bih imao vjere u Isusa – ništa mi ne bi koristilo.” To bi odgovaralo kontekstu cijele Biblije.
Ali začudo ovdje stoji: “… a ljubavi ne bih imao”! Nije li to neko proturječje? Nije! Iz ovoga postaje vidljivo: vjera i ljubav idu zajedno kao dvije strane iste medalje. I to stoga što su obje plod Duha Svetoga. Srce koje je ispunjeno ljubavlju prema Isusu, ispunjeno je i ljubavlju prema ljudima koje nam Bog stavlja na put.
Naše srce po prirodi je hladno i mrtvo. No onda se događa čudo: dobri Duh Sveti započinje svoje djelo. On nas budi na vjeru i ljubav. On nam pokazuje Čovjeka s Golgote tako da nas isti osvoji. A pokazuje nam i bližnjega tako da ga moramo voljeti.
I kad bih razdao sav svoj imutak… a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo.
