Pitanje koje se često postavlja glasi: zašto krstimo djecu ako još ne razumiju vjeru niti su svjesna onoga što se događa? Odgovor Katoličke Crkve nije površan ni simboličan, nego duboko teološki i prožet brigom za spasenje čovjeka od samih početaka života.
Katekizam Katoličke Crkve jasno pokazuje da krštenje nije nagrada za razumijevanje ili zrelost, nego dar Božje milosti koji prethodi svakom ljudskom djelovanju. Upravo zato Crkva od samih početaka krsti i najmanje.
Kršćanska inicijacija od apostolskih vremena
Katekizam u broju 1229 podsjeća da se još od apostolskih vremena ulazak u kršćanstvo ostvarivao kroz put inicijacije u više stupnjeva. Tijekom povijesti ti su oblici bili različiti, ovisno o vremenima i okolnostima.
U prvim stoljećima Crkve inicijacija je bila duga i zahtjevna, ali kada je krštenje djece postalo uobičajena praksa, krštenje je postalo jedinstveni čin koji u sažetom obliku sadrži sve prethodne stupnjeve.
Upravo zato, naglašava Katekizam, krštenje djece po svojoj naravi zahtijeva katekumenat nakon krštenja trajni rast i razvijanje primljene milosti tijekom života.
Krštenje sakrament vjere Crkve
U brojevima 1253–1255 Katekizam jasno uči da je krštenje sakrament vjere, ali ne izolirane, privatne vjere pojedinca. Vjera je uvijek vjera Crkve.
Vjera koja se traži za krštenje, bilo odraslih ili djece, nije savršena ni zrela, nego početak koji se treba dalje razvijati. Kod krštenja djece dijete se krsti u vjeri roditelja, kumova i cijele crkvene zajednice koja se okuplja na slavlju sakramenta.
Zato je uloga roditelja ključna: oni su prvi odgovorni za rast krsne milosti u životu djeteta. Kumovi, pak, imaju pravu crkvenu službu – biti postojani vjernici koji će pomagati kršteniku na putu kršćanskog života.
Što se stvarno događa u krštenju?
Vidljivi znakovi krštenja voda, uranjanje ili polijevanje označuju duboku duhovnu stvarnost: smrt starom čovjeku i novo rođenje u Duhu Svetome. Dva temeljna učinka krštenja su očišćenje od grijeha i novo rođenje.
Krštenjem se opraštaju svi grijesi: istočni grijeh, osobni grijesi i sve kazne za grijeh. Ništa više ne priječi krštenika da uđe u Kraljevstvo Božje ni Adamov grijeh, ni osobna krivnja, ni odvojenost od Boga.
Ipak, ostaju posljedice grijeha poput patnje, bolesti, smrti i sklonosti zlu, koje Crkva naziva požudom. No krštenik je pritjelovljen Kristu i obilježen neizbrisivim duhovnim biljegom koji se ne može izbrisati nijednim grijehom. Zato se krštenje nikada ne ponavlja.
Zašto je krštenje djece dar, a ne prisila
Krštenje male djece drevna je predaja Crkve, potvrđena već u 2. stoljeću. Još u apostolsko doba, kada su se krštavali cijeli „domovi“, krštavala su se i djeca.
Katekizam naglašava da se djeca rađaju s ranjenom ljudskom naravi i istočnim grijehom te su i ona potrebna novog rođenja u krštenju. Milost spasenja, kao čisti Božji dar, osobito dolazi do izražaja upravo u krštenju djece.
Crkva jasno kaže: roditelji bi lišili dijete neprocjenjive milosti da postane dijete Božje kada mu ne bi podijelili krštenje ubrzo nakon rođenja. Time se dijete pritjelovljuje Kristu, postaje član Crkve i prima Božji život koji ga prati kroz cijeli život.
Zato krštenje djece nije tradicija bez smisla, nego čin duboke ljubavi, vjere i povjerenja u Boga koji djeluje i prije nego što Ga čovjek može razumjeti riječima.
