Zašto ljudi preskaču misu? Donosimo 15 najčešćih izgovora

Zašto neki rado idu na sv. Misu, a drugi biraju televizor i spavanje  najčešći izgovori koji se ponavljaju među prijateljima i rodbinom

Nedjeljna sveta Misa nije samo obveza, nego susret s Bogom koji nas hrani, jača i vraća mir u srce. To je dan posvećen Njemu  dan koji nam daje snagu za cijeli tjedan.  Ipak, mnogi ljudi lako pronađu razlog da ne odu. Ponekad je riječ o umoru, ponekad o lošem iskustvu, a ponekad samo o navici koja se vremenom izgubila.

No Misa je najveći dar koji nam je Bog ostavio: mjesto gdje primamo Njegovu Riječ, Njegovu ljubav i Njegovu prisutnost u Euharistiji.

U ovom članku donosimo 15 najčešćih izgovora zašto ljudi ne idu na misu – i jednostavne, jasne odgovore koji mogu pomoći svakome tko se bori s tim pitanjem.

1. „Crkva je puna licemjera koji osuđuju“

Često čujemo rečenicu:

„Crkva nije hotel za svece, nego bolnica za grešnike.“  pripisuje se sv. Augustinu

Crkva nije skup savršenih ljudi. Svi se borimo, svi padamo, svi trebamo Božje milosrđe. Samo je Isus savršen, i upravo je On glavni razlog zašto idemo na misu.

U crkvu ne dolazimo zato što smo bolji od drugih, nego zato što znamo da nam treba oproštenje i novi početak.

Nemoj dopustiti da te tuđi grijesi, slabosti ili loša iskustva odvoje od susreta s Isusom.
U Crkvi postoji puno zla i slabosti  ali i puno tihe svetosti, služenja, ljubavi prema siromašnima, bolesnima i odbačenima. Umjesto da gledamo one koji sablažnjavaju, bolje je pogledati one koji tiho čine dobro.

„Ne sudite da vam se ne sudi… Zašto vidiš trun u oku brata svoga, a brvna u oku svome ne opažaš?“ (usp. Mt 7,1-3)

2. „Ako je Bog posvuda, zašto moram ići u crkvu?“

Istina je – Bog je svuda prisutan. Možemo se moliti kod kuće, u autobusu, u šetnji. Ali ne možemo nigdje drugdje doživjeti ono što se događa na Misi: živog Isusa u Euharistiji.

Sv. Maksimilijan Kolbe je rekao da bi anđeli, kad bi mogli biti ljubomorni na ljude, bili ljubomorni upravo zbog svete Pričesti. Bog se u Euharistiji spušta k nama i ulazi u naše tijelo i dušu.

Papa Pio X je govorio da je Pričest najkraći i najsigurniji put u Nebo.
Postoje i drugi putovi – pokora, trpljenje, odricanje – ali Euharistija je najjednostavniji, najljekovitiji i najizravniji susret s Isusom.

3. „Misa je dosadna“

Mnogo toga nam je „dosadno“ dok ne razumijemo o čemu se radi.
Ako ne volimo npr. klasičnu glazbu, koncert će nam biti naporan. Ali problem nije u glazbi – nego u tome što je ne poznajemo.

Slično je i s Misom.
Što dublje upoznajemo što se zapravo događa na oltaru – žrtva Kristova, prisutnost Boga, Riječ koja nas hrani  to nam Misa postaje manje „obveza“, a više dragocjeni susret.

Pomaže i da se uključimo:
biti ministrant, čitač, pjevati u zboru, pomagati u župi. Kad služimo, Misa više nije „predstava“ koju gledamo sa strane, nego događaj u kojem sami sudjelujemo.

Sv. Josemaría Escriva je rekao:

„Misa je duga, kažeš ti, a ja dodajem: jer je tvoja ljubav kratka.“

4. „Ne mogu se pričestiti – čemu onda ići na misu?“

Istina je da je Pričest vrhunac Mise, ali nije jedino što primamo.
Isus je Riječ koja je tijelom postala (Iv 1,14). Kad na Misi slušamo čitanja i Evanđelje, to nije tek „tekst“, nego živi Krist koji nam govori.

Naša se duša hrani i Riječju Božjom i Euharistijom.
Kad smo na Misi, i ako se ne možemo pričestiti, još uvijek možemo:

slušati Riječ

klanjati se Isusu prisutnom u Euharistiji

zahvaljivati Ocu za sve što čini

prikazati Mu svoje brige i život

Tko ne može primiti sakramentalnu Pričest, može moliti duhovnu pričest – otvoriti srce i reći Isusu da želi da On dođe u dušu.

5. „S djecom na Misi je kaos  kao u hrvačkoj borbi“

Isus je jasno rekao:

„Pustite dječicu k meni… jer takvih je kraljevstvo Božje.“ (Mk 10,14-15)

Da, s malom djecom Misa zna biti naporna, bučna, iscrpljujuća. Ali nema većeg dara koji roditelji mogu dati svojoj djeci od navike da nedjelja pripada Bogu.

Roditelji su pozvani uvoditi djecu u vjeru, učiti ih moliti, pokazati im da su ljubljena Božja djeca. Bez Mise je jako teško odgajati djecu u pravom katoličkom duhu.

Praktični savjeti:

moliti s djecom prije Mise

sjesti bliže oltaru da vide što se događa

ponijeti tihu vjersku knjižicu

poslije Mise ih pitati što su čuli, što su zapamtili

pohvaliti svaki mali trud

To je žrtva  ali s vremenom se vidi plod: djeca koja poznaju Isusa i vole ga.

6. „Ne volim ići na misu“

Kad bismo u životu radili samo ono što „volimo“, malo toga bi ostalo:
ne bismo plaćali račune, išli liječniku, učili, ustajali rano…

Odrasla vjera znači da ne živimo po trenutnim osjećajima, nego po istini i ljubavi.
Ne idemo na Misu zato što je uvijek „lijepa“ i „zanimljiva“, nego zato što znamo tko nas tamo čeka: Krist koji daje svoj život za nas.

Bez Mise, život lako upadne u kaos. S Misom – čak i kad nam se ne da – postupno ulazimo u dublji mir.

Sv. Padre Pio je govorio da je zemlji lakše bez sunca nego bez svete Mise.
Na Misi smo najbliže Isusu: njegovo tijelo ulazi u naše tijelo. Nema veće blizine.

7. „U Bibliji ne piše da baš moram ići na misu“

Katolička vjera ne počiva samo na Svetom pismu, nego i na Predaji Crkve.
Već prva kršćanska zajednica okupljala se „prvi dan u tjednu“ – nedjeljom – radi lomljenja kruha i slušanja Riječi.

Bog zapovijeda:

„Sjeti se da svetkuješ dan subotnji.“ (Izl 20,8) – danas se to za kršćane odnosi na nedjelju, dan uskrsnuća.

Isus kaže: „Ovo činite meni na spomen.“ (Lk 22,19) Crkva je od početka shvatila da se to odnosi na redovit susret zajednice  svetu Misu.

8. „Nedjelja mi je jedini slobodan dan“

U užurbanom tjednu zvuči primamljivo: „Nedjelja je za odmor, ne za obveze.“
Ali Isus kaže:

„Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ (Mt 11,28)

Pravi odmor nije samo sjediti pred televizorom, nego doći Onomu koji liječi dušu. Jedan sat Mise ne oduzima nedjelju – on je čini punijom.
Nakon Mise i dalje ostaje dovoljno vremena za ručak, obitelj, odmor.

Ako netko stvarno radi nedjeljom, tu su i večernje ili subotnje mise. Crkva zna da život nije uvijek idealan – ali nas poziva da, koliko možemo, nedjelju damo Gospodinu.

9. „Ne razumijem što svećenik govori“

Svećenici su različiti: neki su sjajni propovjednici, drugi tiši, jednostavniji, ponekad teški za pratiti. Ali svećenik – ma kakav bio – nije razlog zašto idemo na misu.

Na Misu idemo zbog Krista koji je prisutan u Euharistiji.

Može pomoći:

pročitati nedjeljna čitanja unaprijed

potražiti kratko tumačenje evanđelja

moliti za svećenika, da ga Duh Sveti nadahne

umjesto da kritiziramo, ohrabriti ga i zahvaliti mu

Svećenik je čovjek koji je predao svoj život Bogu. I on je u borbi, i njemu treba naša molitva.

10. „Ići ću kad osjetim da mi treba“

Kad bismo jeli samo kad „osjetimo“ da je vrijeme, brzo bismo se razboljeli.
Tijelo treba redovitu hranu, a tako i duša.

U nama postoji dublja glad od tjelesne – glad za Bogom.
Ako je ne hranimo Euharistijom i Božjom Riječju, počet ćemo tu prazninu puniti stvarima koje nikad ne zadovoljavaju: zabavom, kupovinom, površnim vezama…

Isus jasno kaže:

„Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi.“ (Iv 6,53)

To nije prijetnja, to je stvarnost: bez Njega naše srce ostaje prazno.

11. „Mikrobi, rukovanje… ne podnosim toliko kontakta“

Razumljivo je da netko ima nelagodu oko dodira, mikroba ili bolesti.
Ali Misa je susret zajednice, mjesto gdje smo pozvani biti jedno tijelo u Kristu.

Znak mira i susreti s drugima nisu „napad na naše zdravlje“, nego poziv da u bratu i sestri vidimo lice Isusa.

Ako je strah od mikroorganizama stvaran, možeš:

diskretno izbjegavati rukovanje

ponijeti dezinfekcijske maramice

prinijeti taj nemir kao malu žrtvu Bogu

Sv. Majka Terezija govorila je da u siromašnima i bolesnima vidi samog Isusa. I nas Misa uči takvom pogledu.

12. „Uvijek idem na misu, a ne vidim promjenu na sebi“

Kao što sunce polako mijenja našu kožu, i kad to ne primjećujemo odmah, tako i Božja milost tiho djeluje u duši.

Možda se čini da smo i dalje slabi, imamo iste borbe, iste mane. Ali svaki put kad dođemo pred Gospodina, kad slušamo njegovu Riječ i primamo ga u Euharistiji – nešto se mijenja.

Ponekad ćemo plod vidjeti tek nakon duljeg vremena: mir u srcu, snagu oprostiti, veću nježnost prema drugima.

Sv. Franjo Saleški savjetuje da nakon Pričesti svjesno u srcu razgovaramo s Isusom, da Mu kažemo sve što živimo i da naše ponašanje pokaže da vjerujemo da je On u nama prisutan.

13. „Ne mogu toliko dugo biti ozbiljan – brzo mi odvlači pažnju“

Navikli smo na brz sadržaj: kratke videe, stalne notifikacije, skrolanje.
Misa nas uči suprotnom ritmu  tišini, sabranosti, strpljivosti.

Ako nam je teško ostati mirni, to ne znači da Misa nije dobra, nego da nas poziva na rast u unutarnjoj slobodi.
Umjesto da tražimo stalnu zabavu, učimo se darovati Bogu svoje vrijeme, pažnju, prisutnost.

Upravo tamo gdje nam je najteže sabrati se, često se krije najveći blagoslov.

14. „Na misu idu samo starci, majke i tate“

Ponekad tako izgleda u našim župama, ali Crkva je puno šira od onoga što vidimo u svojoj klupi.
Dovoljno je pogledati slike Svjetskog dana mladih: stotine tisuća mladih koji pjevaju, mole, klanjaju se i slave Boga.

Ako u tvojoj župi ima više starijih, to nije tragedija, nego prilika.
Stariji su, kako kaže papa Franjo, „skladište mudrosti“. Oni su nosili vjeru desetljećima. Mi možemo učiti od njihove ustrajnosti, a oni se raduju kad vide mlade u crkvi.

15. „Sjedni, klekni, ustani… nemam pojma što radim“

Liturgija možda djeluje komplicirano, ali svaki pokret ima smisao:

Ne moramo sve znati od prvog dana. Najbolji način da naučimo je – biti prisutni, ponavljati, pitati, gledati.

Ako želimo, možemo nabaviti Mali misal ili knjižicu s redom Mise. Ubrzo će nam postati prirodno i jasno što se kada moli i zašto.

Sv. Margareta Marija Alacoque molila je:

„Neka se svako koljeno savije pred Tobom… neka te svako srce ljubi, neka ti se svaki duh klanja.“

Izvor: Catholic Link |