Zašto nam je tako teško oprostiti drugima? Jedan od razloga jest osjećaj da oprost „nije pravedan“.
U nama se budi potreba za uzvraćanjem, kaznom ili barem unutarnjom osvetom.
Čini nam se da pravda zahtijeva odgovor na učinjeno zlo.
No istina je drukčija: mi nismo oni kojima pripada pravo na osvetu. Kada uzimamo pravdu u svoje ruke, zapravo uzurpiramo Božju ulogu a to je jednako pogrešno kao i nepravda koju smo doživjeli.
Neopraštanje skrivena zamka srca
Stav neopraštanja duboko je ukorijenjen u mnogim srcima nažalost, i u srcima kršćana. Iza njega stoji destruktivna duhovna zamka koja se često ne prepoznaje na vrijeme.
Takav stav pokazuje nevoljkost da drugima iskažemo isti onaj oprost koji je Bog velikodušno darovao nama, kako nas podsjeća Poslanica Efežanima (4,32).
Korijen gorčine koji razara iznutra
Neopraštanje stvara korijen gorčine u srcu. Taj korijen ne ostaje skriven on truje unutarnji život, uzrokuje nemir i često se prelijeva na druge ljude. Poslanica Hebrejima (12,15) upozorava da gorčina ne ostaje osobna stvar, nego ranjava i zajednicu.
Žalost Duha Svetoga
Zadržavanje ljutnje, prijezira ili želje za osvetom narušava Božje posvećujuće djelovanje u našem životu.
Time žalostimo Duha Svetoga, kako nas opominje apostol Pavao u Efežanima (4,30–31). Neopraštanje nas ne štiti ono nas zatvara i udaljava od Božje milosti.
Pobjeda nad zlom dolazi dobrom
Umjesto da odmah tražimo pravdu, Pavao nas poziva na nešto teže, ali snažnije: da blagoslivljamo i činimo dobro onima koji nas progone. Zlo se ne pobjeđuje zlom, nego isključivo dobrim.
Za sada smo pozvani vjerovati Bogu i prepustiti osvetu Njemu. Oprost nije slabost, nego čin vjere odluka da vjerujemo kako Bog vidi, zna i djeluje pravednije nego mi ikada možemo.
Oprost kao put slobode
Iako je oprost težak, on oslobađa. Ne oslobađa onoga kome opraštamo prije svega oslobađa nas same. U tom činu srce se čisti, rana počinje zacjeljivati, a Božji mir ponovno dobiva prostor djelovanja.
