Razorni potres u Afganistanu: tragedija i krhkost života
U nedjelju navečer, 31. kolovoza 2025. u 23:47, snažan potres magnitude 6,0 pogodio je istočni Afganistan. U samo nekoliko trenutaka tisuće ljudi ostale su bez domova, a čitava sela pretvorena su u ruševine.
Epicentar je bio na granici s Pakistanom, a najteže su stradale provincije Kunar i Nangarhar. U prvim satima nakon potresa broj poginulih dosegao je 800, a ubrzo premašio 1.100.
Stanovnici, zatečeni u snu, probudili su se u kaosu. Njihove kuće od blata i gline, prilagođene svakodnevici, ali ne i prirodnim katastrofama, jednostavno su se urušile pod silinom potresa.
Katastrofa bez presedana
Razorni potres osjetio se sve do Kabula i Islamabada, udaljenih gotovo 200 kilometara, no najveća tragedija pogodila je mala planinska sela odsječena od svijeta. Putevi su zatrpani klizištima i stijenama, rijeke su se izlile i izazvale poplave.
Bolnice, već nedovoljno opremljene, vrlo brzo su se ispunile ozlijeđenima. Nedostatak kreveta, lijekova i osnovnih zaliha dodatno je otežao borbu liječnika i medicinskog osoblja. Helikopteri su postali jedini način da se stigne do najugroženijih područja i evakuiraju teško ranjeni, dok su mnogi ostali zarobljeni čekajući pomoć. Taliban je uputio apel svijetu, naglasivši da iza brojki stoje ljudi – očevi, majke, djeca i prijatelji – čiji su životi ugašeni u nekoliko sekundi.
Krhkost ljudskog života
Ova tragedija bolno nas podsjeća koliko je ljudski život krhak. Ljudi koji su tog dana radili, molili se ili razgovarali s obitelji, u trenutku su izgubili sve. Biblija nas opominje: „Vaš je život poput pare koja se nakratko pojavi pa nestane” (Jak 4,14).
Potres u Afganistanu nije samo prirodna katastrofa, nego i snažan podsjetnik da ništa na ovome svijetu nije trajno.
Biblijski pogled na potrese i nevolje
Isus je u Evanđelju po Mateju (24,6-8) govorio da će u posljednjim vremenima dolaziti ratovi, bolesti i potresi po raznim mjestima. Sve su to „početci muka“. Apostol Pavao dodaje u Poslanici Rimljanima (8,22) da „sve stvorenje uzdiše i muči se sve do sada“. Cijela Zemlja pokazuje znakove lomljivosti i iščekuje konačno otkupljenje.
Ovi znakovi ne bi nas trebali samo zastrašiti, nego probuditi. Mojsije je molio: „Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce“ (Ps 90,12). To znači da trebamo živjeti svjesni da nemamo beskonačno mnogo vremena.
Dan spasenja je danas
Koliko puta ljudi govore: „Jednog dana ozbiljno ću se posvetiti Bogu, jednog dana ću živjeti onako kako trebam.“ No Biblija jasno kaže: „Evo, sada je vrijeme milosti, evo, sada je dan spasenja“ (2 Kor 6,2). Nitko od nas ne zna hoće li dočekati sutra. Zato današnji dan treba iskoristiti za obraćenje, pomirenje s Bogom i bližnjima, i za življenje života u vjeri.
Kada čujemo vijesti o patnjama drugih, ne smijemo ostati ravnodušni. Kršćani su pozvani moliti za sve ljude, za one na vlasti, i za one koji pate (1 Tim 2,1-2). Molitva nije beskoristan čin, nego sudjelovanje u Božjem djelu. Dok se molimo za Afganistan, podsjećamo se i na vlastitu ovisnost o Božjoj milosti.
Postoji nada
Ipak, u svim ovim teškim istinama postoji nada. Iako nam sutra na zemlji nije zajamčeno, vjernicima je zajamčena vječnost s Kristom. Apostol Pavao u 1 Solunjanima 4,16-17 piše da će Krist doći, mrtvi u Njemu uskrsnuti, a oni koji su živi biti uzeti k Njemu. To je sigurnost koja nadilazi svaku zemaljsku tragediju.
U Otkrivenju 21,4 stoji: „On će otrti svaku suzu s očiju njihovih, i smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti.“ To je obećanje na kojem stoji naša vjera.
