U duhovnoj povijesti Crkve rijetki su tekstovi toliko pronicljivi i aktualni kao razmatranja o oholosti svetog Bernarda iz Clairvauxa.
U svom djelu Traktat o stupnjevima poniznosti i oholosti, nastalom početkom 12. stoljeća, Bernard ne govori samo o uzlaznom putu prema Bogu, nego s posebnom jasnoćom razotkriva i suprotni smjer silazak čovjeka u duhovno ropstvo.
Nadahnut pravilom svetog Benedikta, ali i dubokim poznavanjem ljudske nutrine, Bernard pokazuje kako oholost ne započinje velikim padom, nego sitnim pomacima srca.
Upravo u toj postupnosti krije se njezina opasnost: čovjek često ne primijeti kada više ne služi Bogu, nego vlastitom egu.
Duhovni temelj učenja svetog Bernarda
Sveti Bernard iz Clairvauxa oslanja se na duhovnu baštinu Sveti Benedikt iz Nursije, ali njegovo promišljanje ide korak dalje: on razotkriva psihologiju grijeha. Oholost za njega nije samo mana karaktera, nego proces koji postupno preuzima cijelu osobu.
Zanimljivo je da je ovo učenje nastalo na poticaj tadašnjeg opata Geoffroya de la Rochea, koji je prepoznao koliko je važno da se ova razmatranja sačuvaju za buduće naraštaje. Danas, gotovo tisuću godina kasnije, ona zvuče zapanjujuće suvremeno.
Suvremeno čitanje: put koji zavodi tišinom
Američki propovjednik i teolog Charles Pope u novije je vrijeme sažeo Bernardove misli i upozorio da se radi o putu koji rijetko započinje otvorenim grijehom. Naprotiv, on počinje mislima, pogledima i stavovima koje društvo često smatra bezazlenima.
Kako Pope ističe, svaki stupanj oholosti postaje temelj sljedećega: od misli se prelazi na ponašanje, od ponašanja na trajne stavove, a odatle na pobunu protiv Boga. Kada čovjek prestane služiti Bogu, on svjesno ili ne počinje služiti grijehu.
Dvanaest stupnjeva oholosti silazni put duše
1.–3. Početni pomaci srca
Put započinje neurednom znatiželjom, koja se hrani tuđim životima i beskorisnim novostima. Slijedi lakoća mišljenja, gdje površnost zamjenjuje ozbiljnost vjere, a zatim isprazna radost, u kojoj se čovjek raduje onome što ne izgrađuje dušu. Ovdje se još uvijek čini da „nije ništa strašno“, ali smjer je već pogrešan.
4.–6. Izgradnja lažne slike o sebi
Iz površnosti se rađa hvalisanje, potreba da se govori o sebi i vlastitim uspjesima. Zatim dolazi posebnost, uvjerenje da smo drukčiji i bolji od drugih, te arogancija, gdje vlastite mane nestaju iz vidokruga, a tuđe postaju nepodnošljive. Čovjek se više ne mjeri Kristom, nego drugima uvijek na svoju korist.
7.–9. Oholost protiv Boga
U presumpciji čovjek počinje smatrati da mu je spasenje zajamčeno. Slijedi opravdavanje zla, gdje sam sebe proglašava mjerilom dobra i zla, te licemjerje, u kojem čak i pobožnost postaje gluma bez obraćenja srca.
10.–12. Ropstvo koje se naziva slobodom
Konačni stupnjevi su pobuna protiv Boga i Crkve, razuzdanost koja se lažno naziva slobodom te naposljetku ukorijenjena grešna navika. Ovdje se ostvaruje Isusova riječ: „Tko čini grijeh, rob je grijeha“ (Iv 8,34).
Ovo stanje snažno sažima Sveti Augustin: izopačena volja rađa strast, strast naviku, a navika nužnost.
Poruka za današnjeg čovjeka
Učenje svetog Bernarda ne želi obeshrabriti, nego probuditi. Ono nas poziva da prepoznamo prve znakove oholosti dok je još moguće vratiti se poniznosti. Jer put prema Bogu uvijek započinje istinom o sebi a istina bez poniznosti ne oslobađa.
Bernardovo upozorenje ostaje trajno: oholost ne viče odmah, ona šapuće. Zato je jedini siguran odgovor ponizno srce koje zna da bez Boga ne može učiniti ništa.
