Došašće ili advent je vrijeme priprave kroz četiri nedjelje za godišnju proslavu Rođenja Gospodinova – Božića, ali ujedno i vrijeme priprave za drugi, slavni Kristov dolazak.
Došašće se dijeli u dva dijela, a s njim započinje i nova crkvena godina. Prvi dio došašća započinje prvom nedjeljom koja je najbliža blagdanu sv. Andrije apostola (30. studenog) i traje do 16. prosinca. Liturgija u tom prvom dijelu izražava onaj vid došašća koji govori o Kraljevstvu Božjem na svršetku vremena i usmjerava na iščekivanje drugoga Kristova dolaska.
Ova rana misna slavlja u došašću, među Hrvatima su prozvana zornicama, za koje su brojni narodi zadržali latinski naziv missae rorate. On je uzet iz ulazne pjesme Rosite nebesa odozgo, i oblaci daždite pravednošću. Neka se rastvori zemlja i procvjeta Spasiteljem (Iz 45,8). Po prvoj riječi „rosite“, taj tekst postao je svojevrsnim simbolom misa zornica! Jedan je od tipičnijih starozavjetnih zaziva koji se često čuju u došašću. Odjekivao je u bogoslužju već rano, čini se čak u 4. stoljeću, piše hkm.hr.
Zornice izražavaju čežnju za Gospodnjim dolaskom
Mise zornice obično se slave uz svjetlo voštanica, a izražavaju čežnju za Gospodnjim dolaskom. Okupljeni u tamnoj crkvi, vjernici simbolično očekuju dolazak Svjetla, tj. Krista Gospodina kojega je ono simbol. U zornicama dolazi do izražaja spomen Majke Isusove koja je iščekivanjem Isusova rođenja vjernicima postala uzor čekanja Božića i Isusova dolaska na kraju vremena.
Ulazna pjesma „Rosite, nebesa“ ukazuje na utjelovljenje Sina Božjega, kako je to anđeo navijestio Mariji. Zemlja, od koje se prorok nada da će se otvoriti, slika je majke koja rađa. „Sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!” (Iz 7, 14). Ono čemu se prorok nadao, obistinilo se u Marijinu pristanku da prihvati Božju ponudu i postane Mesijina majka. Tako mise zornice nalaze svoje mjesto u pripravi za blagdan Isusova rođenja.
U alpskim zemljama mise zornice nazivali su i ”anđeoskom službom”, jer se na njima čitao izvještaj o Navještenju Isusova rođenja (Lk 1, 26-38). U nas su osobito raširene na hrvatskom Sjeveru, a uvedene su u posljednje vrijeme i u mnogim drugim mjestima. U sklopu priprave za Božić, sve su posjećenije, napisao je pokojni fra Petar Lubina u Mariji, vjerskom listu za Marijine štovatelje.
Počeci misa zornica
Kad su mise zornice nastale, nije poznato. Njihov prvi spomen seže u 15. stoljeće, a razvile su se tijekom vremena. Čini se da su im temelji u zavjetnim misama u čast bl. Djevice Marije koje su slavljene subotom ili u određene dane došašća. One svoje korijene imaju u srednjovjekovnim redovničkim zajednicama, a po svoj prilici u tome je presudnu ulogu odigrao u doba karolinške liturgijske obnove Alkuin (†804.).
Poznati irski benediktinac i savjetnik cara Karla Velikoga (†814.), pisac bogoslovnih prouka i promicatelj štovanja Gospe, sastavio je obrednik u kojem su i obrasci misnih slavlja za Gospine subote. U ono doba postojalo je, naime, sedam zavjetnih misa koje je trebalo rasporediti na sedam dana u tjednu. Posljednja je trebala biti u čast svete Marije, pa je praktično padala u subotu. Tijekom 11. st. to se uvriježilo gotovo posvuda u Crkvi.
Da je u bogoslužju nastao spomen Majke Isusove, da su u njezinu čast sastavljene zavjetne mise i da je ona u središtu „misa zornica“, treba zahvaliti činjenici njezina bogomajčinstva. Kad je pri razjašnjenju Kristove božanske i ljudske naravi sabor u Efezu g. 431. odredio da se Majku Isusovu može nazivati Bogorodicom, tj. Majkom Božjom, počinje procvat marijanske pobožnosti. Vjernički puk obraća se Gospi molitvama i zajedno s njome moli. Nastaju prvi marijanski blagdani, a zatim i obrasci marijanskih misnih slavlja.
Da bi došašće poprimilo poseban naglasak, mise zornice protegnute su i na ostale njegove dane, osobito od 16. do 24. prosinca. Još važnije bilo je istaknuti njihovu svojevrsnu svečanost ili činjenicu da se slave u zoru, da sadrže tekstove koji se odnose na Majku Isusovu i da se na njima pjeva Nebesa, odozgo rosite, pjesma u kojoj se ističe otajstvo došašća. Pozivaju na budno čekanje Gospodinova dolaska u slavi, pa su postale jednim od najljepših trenutaka i slika kršćanskog iščekivanja i vjerničke budnosti.
Navještaj i iščekivanje
Mise zornice u došašću povezuju lik bl. Djevice s iščekivanjem obećanog Mesije i otajstvom njegova utjelovljenja. Tako ono postaje mjesto marijanske pobožnosti i povlašteno doba za štovanje Gospe. Na njegovu početku ističe se blagdan Bezgrješnog začeća, kojim slavimo događaj koji je zapravo temelj priprave za Gospodinov dolazak.
Tako je marijanska pobožnost praktično adventska: ispunjena radošću iščekivanja, koja je povezana s utjelovljenjem Gospodina koji dolazi. Mise zornice postaju tako navještaj, obećanje i iščekivanje otajstvenog ispunjenja. U kršćanskom životu najljepši su i najsnažniji izraz budnosti i priprave. Njihovo slavljenje iskazivanje je stava budna iščekivanja u nadi da će se ostvariti spasenje, jer je Crkva, u radosnu iščekivanju Rođenja Gospodnjega, usmjerena prema njegovu slavnom dolasku na kraju vremena. Pritom je Majka Isusova uzor kršćanskoj zajednici kako će iščekivati susret s Bogom koji dolazi.
ADVENTSKI VIJENAC – U vremenu crkvene godine koje zovemo došašće svečani adventski vijenac susrećemo na mnogim mjestima. Prisutan je u svim crkvama, premda nije liturgijski propisan, no sve češće ga nalazimo i na počasnom mjestu po kućama, u obiteljima, u različitim ustanovama, od vrtića do hotelske recepcije, na TV ekranu i u ilustriranom časopisu. Postavlja se na stol ili vrpcama objesi o strop. Može ga načiniti svatko sam, što je najbolja varijanta, ali i kupiti u cvjećarnici, na tržnici. Ima jednostavnih i raskošnijih, ali uvijek su to u krug spletene zimzelene grančice, ukrašene raznobojnim, ponajčešće ljubičastim, vrpcama (ljubičasto je u katoličkom bogoslužju boja došašća) i – najvažnije – u vijenac su okomito utaknute četiri svijeće. One se pale postupno, po jedna više svaki od četiri adventska tjedna. I tako se čeka Božić! Adventski vijenac nije samo lijepi “cvjetni aranžman” u ogoljeno zimsko doba, nego on na osobit način diskretno okuplja ukućane, angažira ih i upravlja u određenom pravcu. Podsjeća ih da nešto dolazi, potiče da to čekaju.
Stariji će se sjetiti da “kod nas ranije nije bilo toga vijenca”. Znatnije se proširio i udomaćio u posljednjih desetak godina. Primili smo ga iz Europe, osobite iz Austrije i Njemačke. Ondje je on u adventsko vrijeme doslovno svagdje. No i tamo je došao tek nakon Prvog svjetskog rata; “prenesen je” iz skandinavskih, protestantskih zemalja kao simbol života (zimzelen), rastućeg svjetla (postupno paljenje svijeća) i očekivanja božićnog dolaska Kristova (Krist – svjetlo).