Sve što sam znao o vjeri bilo je iz djetinjstva, ali s vremenom sam zaboravio molitvu, sakramente i misu. Počeo sam živjeti za sebe: novac, tulumi, veze, ponos. Govorio sam da vjerujem, ali sam zapravo živio kao da Bog ne postoji.
Godinama sam nosio teret krivnje zbog grijeha koje sam skrivao od svih – osim od sebe. Nisam vjerovao da Bog može oprostiti takvome kao što sam ja.
Sve se promijenilo jedne večeri kada sam, sasvim slučajno, završio na klanjanju u crkvi. Iako sam samo želio “ući na trenutak”, ostao sam cijeli sat. Tamo, u tišini pred Presvetim, došlo mi je u srce: “Nisam te zaboravio. Čekao sam te.”
Sljedeće jutro otišao sam na ispovijed nakon 17 godina. Sve sam izgovorio. Sve suze, sav sram – ostao je u Božjoj milosti. Ispovjednik je tiho rekao: “Isus te voli. On nikad ne odustaje od tebe.”
Od tada svaki dan molim. Redovito idem na misu. Želim živjeti čisto, iskreno, s Bogom. Isus nije samo oprostio – On je vratio moj život.
