Zagreb, Hipodrom više od 350.000 ljudi, more zastava, pjesma koja odjekuje nebom, i srce koje kuca u istom ritmu za domovinu.
Nakon trosatnog spektakla koji je spojio vjeru, domoljublje, molitvu i pjesmu, Marko Perković Thompson oprostio se s pozornice snažnim, gotovo testamentarnim riječima – porukom koja je duboko dirnula srca prisutnih i koja će se, bez sumnje, dugo prepričavati.
„Došao je trenutak kad vam moramo kazati ‘doviđenja’. Hvala dragom Bogu što je sve ovako.“
Bila je to večer u kojoj su se generacije spojile – veterani i branitelji stajali su rame uz rame s mladima rođenima u slobodnoj Hrvatskoj. I upravo tim mladima Thompson je uputio svoje najdirljivije riječi:
„Vi mladi, vama bi se posebno htio obratiti. Mi smo najbolja povijest. Stvorili smo i očuvali hrvatsku državu… Kad vas mlade vidim, ponosan sam. Vi ste ostali ukorijenjeni u naše vrijednosti, i to nas sada drži.”
Bila je to večer kada su oči mnogih bile ispunjene suzama, ne samo zbog glazbe, već zbog istine izrečene s pozornice – o prošlosti koju smo preživjeli i budućnosti koja tek dolazi.
„Vi ste bolji, čvršći i jači od nas. Jer je Hrvatska sada u pravim rukama, u to sam siguran. A mi stariji možemo sad mirno umrijeti jer smo je predali vama.“
Ova poruka, izrečena bez patetike, ali s dubokom vjerom i povjerenjem, odjeknula je u tisućama duša kao duhovni poziv da se ne zaboravi tko smo, ni što smo. Ona je bila molitva i poruka u isto vrijeme – za narod, za domovinu, za vjeru.
„Preuzmite Hrvatsku potpuno. Napravite od nje ponosnu i lijepu kao u snovima.“
Na Hipodromu su se te večeri orile pjesme koje su postale himne jednog naroda – “Lijepa li si”, “Geni kameni”, “E, moj narode”, ali su u pozadini odzvanjale još snažnije riječi zahvale, vjere i nade.
Okupljeni su molili, pjevali i slavili zajedno, bez podjela, bez straha, vođeni osjećajem zajedništva koji se danas rijetko osjeća tako duboko i iskreno.
Thompson se zahvalio i svim Hrvatima pristiglima iz europskih zemalja – Njemačke, Švicarske, Austrije i Irske koji su došli ne samo na koncert, već na, kako su mnogi rekli, “duhovni domoljubni susret”.
„Dragi prijatelji, ponesimo još jednom ovu lijepu uspomenu.“
