U crkvi Svetog Duha Josip Šimunić svjedočio je o najdubljim trenucima svoga života
Bivši hrvatski reprezentativac i legendarni stoper Josip Šimunić 2023. godine stao je pred stotine mladih na „Duhovno-duhovitim večerima“ u crkvi Svetog Duha u Zagrebu.
Bio je to trenutak velike hrabrosti – jer je pred punom bazilikom progovorio o svojoj najvećoj boli i vjeri koja mu je bila jedina snaga u najmračnijim danima života.
Na početku, glas mu je drhtao:
„Prije pet godina supruga i ja smo izgubili kćer. Dobila je gripu i za tri dana preminula. Preminula je na Uskrs.“
Riječi izrečene u tišini bazilike dotaknule su svakoga prisutnog. U kratkim rečenicama Šimunić je podijelio ono najdublje iskustvo gubitka djeteta i pitanja na koja čovjek teško može naći odgovor.
„Zašto? Kako?“ priznao je da se i danas to pita. Ali, dodao je: „Tko je kriv? Nitko nije kriv. Tako je trebalo biti.“
Snaga vjere u kušnjama
Unatoč boli, svjedočio je s dubokom sigurnošću: „Bez dragoga Boga, bez Isusa Krista, bez vjere, bez ljubavi – nema ništa. Svi moramo svakog dana pronaći snagu i pitati se: kako možemo biti bolji, kako se možemo popraviti.“
Kada ga je netko iz publike upitao je li ikada bio ljut na Boga, odgovorio je mirno i jasno: „Ne mogu se ljutiti na dragog Boga. On mi je dao kćer, On ju je i uzeo. Zahvalan sam mu što mi daje snagu da danas govorim o njoj.“
Naglasio je i da poznaje roditelje koji osjećaju ljutnju na Boga – i da ih razumije – ali je on osobno odabrao put povjerenja i zahvalnosti.
Utjeha koja ostaje
Na kraju je poručio: „Nitko mi ne može vratiti kćer, ali imam utjehu. Sad je do mene – da kad preminem, zaslužim otići gore k njoj i biti s njom.“
Njegovo svjedočanstvo bilo je više od osobne ispovijesti. Bilo je to ohrabrenje svima da u vjeri pronađu oslonac, snagu i nadu da ne prestanu preispitivati sebe i truditi se rasti u ljubavi prema Bogu i ljudima.
Šimunićeve riječi podsjećaju da vjera nije apstraktna ideja, nego živi odnos koji čovjeku daje snagu kad se suoči s onim najtežim.
🎥 U nastavku možete pogledati video svjedočanstva Josipa Šimunića:
