Među svim knjigama Svetoga pisma jedna se posebno izdvaja. Riječ je o Knjizi o Esteri, jedinoj knjizi u izvornom hebrejskom tekstu u kojoj se Božje ime ne spominje nijednom.
Upravo zbog toga stoljećima je izazivala pitanja među židovskim i kršćanskim tumačima: kako je knjiga u kojoj se Bog ne spominje postala dio Biblije? Odgovor nije jednostavan, ali upravo u toj neobičnosti skriva se jedna od njezinih najvažnijih poruka Bog djeluje i onda kada ga na prvi pogled ne vidimo.
Kako je Knjiga o Esteri postala dio biblijskog kanona?
Čitanje Biblije zahtijeva više od površnog upoznavanja s tekstom. Svaka njezina knjiga nastajala je u određenom povijesnom, kulturnom i vjerskom kontekstu, a mnoge su kroz stoljeća prolazile proces uređivanja i prenošenja. Zato Biblja nije jedna knjiga, nego zbirka različitih knjiga koje zajedno svjedoče o Božjem djelovanju u povijesti.
Danas postoje različiti biblijski kanoni. Katolička Crkva priznaje 73 knjige, protestantske zajednice uglavnom 66, dok židovski kanon, poznat kao Tanakh, ima drukčiji raspored knjiga. Sam proces određivanja koje će knjige biti uključene u Sveto pismo naziva se kanonizacija.
U židovskoj Bibliji posljednja knjiga upravo je Knjiga o Esteri. Kršćanske Biblije imaju drugačiji raspored jer Stari zavjet završava proročkim knjigama koje upućuju na dolazak Mesije. Upravo zato mnogi su se tijekom povijesti pitali zašto je židovski kanon završio knjigom u kojoj se Božje ime uopće ne pojavljuje.
Pojedini stari autori čak su tvrdili da je njezino uključivanje bilo predmet rasprava. Ipak, s vremenom je prihvaćena kao dio Svetoga pisma jer njezina poruka nadilazi ono što se vidi na površini.
Knjiga pripovijeda o mladoj Židovki Esteri koja postaje perzijska kraljica te, zajedno sa svojim rođakom Mordokajem, spašava svoj narod od progona i uništenja.
Iako većina bibličara smatra da knjiga nije povijesni zapis u današnjem smislu riječi, nego teološka pripovijest povezana s nastankom blagdana Purima, njezina je poruka ostala iznimno važna za židovsku i kršćansku tradiciju.
Bog djeluje i kada ga ne možemo prepoznati
Najveća posebnost Knjige o Esteri jest činjenica da se u izvornom hebrejskom tekstu Božje ime ne spominje nijednom. Upravo je to bilo razlog zbog kojega su grčki prevoditelji Septuaginte dodali nekoliko molitava i novih odlomaka u kojima se jasno govori o Božjem djelovanju.
Ti su dodaci i danas sastavni dio katoličkih i pravoslavnih Biblija, dok ih protestantske zajednice uglavnom smatraju apokrifnim tekstovima.
Zbog tih dodataka numeracija poglavlja u katoličkim izdanjima Knjige o Esteri može izgledati neobično. Pojedina poglavlja umetnuta su između postojećih dijelova kako bi se sačuvala cjelovitost grčkog teksta koji je stoljećima bio u liturgijskoj uporabi.
Sveti Jeronim, prevoditelj latinske Vulgate, primijetio je da ti odlomci nisu dio izvornog hebrejskog teksta pa ih je prvotno izdvojio. Kasnija izdanja Vulgate ponovno su ih uključila u tijek pripovijedanja, zbog čega se i danas razlikuju pojedina izdanja Biblije.
Zanimljivo je i tumačenje rabinske predaje prema kojemu Božje ime ipak nije potpuno odsutno. Rabini su uočili da se tetragram YHWH pojavljuje skriven u akrostisima sastavljenima od početnih ili završnih slova pojedinih riječi. Time se želi poručiti da Bog vodi povijest čak i onda kada njegova prisutnost nije očita ljudskim očima.
Poznata američka bibličarka Christine Hayes uspoređuje Knjigu o Esteri s Knjigom proroka Daniela. Obje govore o velikoj prijetnji židovskom narodu, ali dok Daniel naglašava pouzdanje u Božju izravnu intervenciju, Estera pokazuje kako Bog može djelovati kroz hrabre odluke običnih ljudi. Upravo u tome mnogi vide njezinu najveću vrijednost.
Ova knjiga podsjeća da se Božja providnost ne očituje uvijek spektakularnim čudima. Katkad djeluje kroz ljude koji se odazivaju pozivu savjesti, kroz naizgled slučajne okolnosti ili kroz događaje koje tek kasnije razumijemo. Zato je Knjiga o Esteri ostala trajni podsjetnik da Bog nije odsutan čak ni onda kada njegovo ime nije izgovoreno.
Knjiga o Esteri jedinstvena je među svim biblijskim knjigama jer u izvornom hebrejskom tekstu ne spominje Božje ime. Ipak, njezina poruka snažno govori o Božjoj providnosti koja vodi povijest i djeluje kroz ljudsku hrabrost, mudrost i vjernost.
Upravo zato ostala je dio Svetoga pisma te i danas potiče vjernike da vjeruju kako Bog nikada ne napušta svoj narod, čak ni onda kada se čini da šuti.
