U današnje vrijeme sve češće se postavljaju pitanja o duhovnoj borbi, zlu i načinu na koji se vjernik treba s tim suočiti. Mnogi, vođeni željom da pomognu sebi ili drugima, pitaju se smiju li u ime Isusovo zapovijedati zlim silama i moliti molitve oslobođenja.
No Crkva po tom pitanju daje vrlo jasan i odgovoran odgovor. Duhovna borba nije nešto s čime se smije olako postupati, nego zahtijeva razboritost, poslušnost i ispravan put.
Smiju li laici zapovijedati zlim silama
Postoje određene molitve u tradiciji Crkve, poput molitava otklinjanja i egzorcizma, koje su pridržane svećenicima ili biskupima koji određuju svećenika za izvršenje egzorcizma. Egzorcizam nije igra, nego ozbiljan obred za koji je potrebna duboka duhovna priprema i određene kompetencije. Zato Crkva laicima brani izgovaranje onih dijelova molitve koji pripadaju samom egzorcizmu.
Molitva egzorcizma nije pokazivanje vještine svećenika, niti je riječ o čaranju ili gatanju. To je dio bogate tradicije Crkve, nadahnut svetopisamskim tekstovima, kroz koji svećenik u ime Crkve moli za oslobođenje i istjerivanje zla.
Stoga Crkva ne dopušta da bilo tko, bilo laik ili klerik koji nije za to pripremljen, vrši egzorcizam. Taj se obred odvija pod nadzorom i uz dopuštenje ordinarija. Tek nakon što se provede postupak i utvrdi da se uistinu radi o opsjednuću ili demonskom djelovanju, pristupa se molitvi egzorcizma.
Uistinu je potreban oprez i odgovornost. Oni koji se olako upuštaju u takve stvari, iz oholosti ili neposlušnosti mogu pasti u novi grijeh, što ne vodi oslobođenju, nego daje dodatni prostor zlu. Vlast zapovijedanja silama zla u ime Isusovo dolazi po sakramentu svetoga reda.
Zato pozivam vjernike na molitvu, ali i na razboritost. Molimo za slobodu i oslobođenje, ali ne izgovarajmo molitve koje se izriču s autoritetom egzorcizma, jer one pripadaju službi Crkve.
Prema učenju Crkve, postoje molitve namijenjene svim vjernicima, ali i one koje su rezervirane za svećenike. Egzorcizam nije obična molitva, nego poseban obred koji se vrši uz dopuštenje Crkve i pod vodstvom ovlaštenog svećenika.
Laici su pozvani moliti za zaštitu, oslobođenje i mir, ali ne i zapovijedati zlim silama. Ta vlast nije dana svima, nego proizlazi iz sakramenta svetoga reda.
Zato Crkva upozorava na oprez – ne iz straha, nego iz odgovornosti. U duhovnom životu nije presudna snaga riječi, nego poniznost i poslušnost Bogu.
Često se događa da ljudi misle kako nemaju teških grijeha pa zanemaruju ispovijed. Ipak, ako u srcu postoji nemir, to je znak da savjest progovara.
Crkva uči da je ispovijed nužna kada postoji teški grijeh, ali i da redovita ispovijed pomaže u duhovnom rastu. Tradicija našeg naroda oduvijek je bila da se vjernici ispovijedaju prije velikih blagdana, tražeći čisto srce i novi početak.
Ne treba čekati pad ispovijed je dar koji nas čuva i jača.
Kada brak prolazi kroz krizu
Još jedno važno pitanje odnosi se na brak i njegove izazove. Što učiniti kada se supružnik promijeni i izgubi želju za zajedničkim životom?
Crkva jasno uči da je sakramentalni brak nerazrješiv. On nije samo ljudski dogovor, nego Božji savez. Brak je put na kojem se supružnici međusobno izgrađuju, rastu i nose jedni druge kroz dobro i zlo.
U trenucima krize potrebno je razgovarati, moliti i tražiti pomoć. Ljubav nije samo osjećaj – ona je odluka i vjernost koja se živi svakoga dana. Upravo u teškoćama pokazuje se snaga bračnog saveza.
Potičem sve koji prolaze kroz krizu da mole za bračno zajedništvo, da ne dopuste da se razruši ono što je sveto i važno. Poziv na svetost često se ostvaruje upravo kroz bračni i obiteljski život.
Sa zlom se susrećemo tijekom cijelog života. Ono nije jače u jednom, a slabije u drugom razdoblju – njegova snaga ovisi o našoj vjeri i ljubavi.
Gradeći obitelj, razvijamo sposobnosti za život i pronalazimo radost koja nas nosi kroz izazove. Obitelj je utemeljena na ljubavi, a ta ljubav se svakodnevno obnavlja i raste.
Svećenik na kraju sklapanja ženidbe kaže: „Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.“ U toj rečenici nalazi se duboka istina brak je Božja volja i put života.
Zaključak
Duhovna borba postoji, ali put kojim Crkva vodi vjernike je jasan. Ne traži se samovolja, nego poniznost i povjerenje u Boga. Moliti smijemo svi. Ali zapovijedati u ime Crkve to je odgovornost onih koji su za to pozvani. U svemu, najvažnije je ostati u milosti, živjeti sakramente i graditi život na vjeri, ljubavi i istini.
