Naši umovi imaju prirodnu tendenciju da lutaju i lutaju. Često ne možemo spavati jer nismo u stanju zaustaviti navalu misli koje napadaju naš um. Ja to zovem “nevoljno ometanje”.
Dok sam nedavno sjedio u crkvi tijekom bogoslužja, um su mi preplavile napadačke misli o službi, mojoj sljedećoj propovijedi, crkvenim financijama, potrebi za više prostora. Sve su to važne stvari, ali ja sam bio potpuno rastresen od štovanja Gospodina. Morao sam držati svoje misli u zarobljeništvu.
Kad je Bog razgovarao s Abrahamom i sklopio s njim savez, Abraham je ubio pet životinja i prinio ih kao žrtvu. Sveto pismo kaže: “Kad su lešinari pali na strvine, Abram ih je otjerao” (Postanak 15:11, NKJV).
Upravo to nam se događa tijekom bogoslužja. Misli lete na nas poput dosadnih ptica, miješaju se u našu intimnost s njim i pokušavaju proždrijeti našu žrtvu. Poput Abrahama, trebamo ih sve otjerati.
Svaki put kad se zatvorim na molitvu, unutar deset minuta misli mi počnu bježati na sve strane. Čujem svoja usta kako štuju Gospodina, ali moj je um posve na drugome. Pokušavam se oduprijeti bujici misli, ali još ih više dolazi. Tijelo se neprestano bori protiv našeg duha, želeći našu pozornost.
Isto mi se događa u Božjoj kući. Mogu slaviti Gospodina, pun ljubavi prema Isusu, kad odjednom moj um počne juriti za nekom drugom stvari. Naše lutajuće misli nisu uvijek od đavla. Ponekad se jednostavno naguraju u nas, misli o poslu, obitelji, problemima, poteškoćama. Ali uvijek ih se mora dovesti u zarobljeništvo, jer mi smo u ratu!
Tijelo će se uvijek pokušati umiješati u naše sv. Mise ili vrijeme za molitvu. Naređeno nam je da se odupremo tijelu i moramo stalno vraćati Isusa u fokus. Ako držimo svoj um usredotočen na Boga, njegova će vatra pasti na našu svetu žrtvu.
David Wilkerson
