Sveti Šarbel Makhlouf živio je daleko od svjetovne slave, u tišini, molitvi i odricanju. Veći dio života proveo je skriven od očiju javnosti, potpuno predan Bogu. Ipak, nakon njegove smrti ime skromnog libanonskog pustinjaka počelo se širiti daleko izvan samostanskih zidina.
Prema svjedočanstvima koja su se prenosila nakon njegova ukopa, oko groba svetog Šarbela noću se pojavljivalo neobično svjetlo.
U pobožnoj predaji često se navodi da je fenomen trajao 45 noći. Službeni povijesni prikazi povezani sa svetištem potvrđuju da je grob otvoren 1899. godine nakon izvještaja o snažnom svjetlu, dok Vatican News navodi da je više redovnika govorilo o neuobičajenoj svjetlosti iznad groba.
Točan broj od 45 noći treba zato predstavljati kao dio predaje i svjedočanstava, a ne kao znanstveno potvrđenu činjenicu.
Kada je grob otvoren, uslijedilo je novo iznenađenje. Tijelo redovnika, koji je bio pokopan u teškim uvjetima, pronađeno je očuvano. U godinama koje su slijedile vjernici su sve češće dolazili moliti na njegov grob, a počela su pristizati i brojna svjedočanstva o milostima i ozdravljenjima pripisanim njegovu zagovoru.
Pustinjak koji je izabrao molitvu i potpunu predanost Bogu
Sveti Šarbel rođen je 8. svibnja 1828. godine u libanonskom planinskom selu Bekaa Kafra. Na krštenju je dobio ime Youssef, odnosno Josip. Odrastao je u maronitskoj katoličkoj obitelji u kojoj su molitva, post i sudjelovanje na svetoj misi bili važan dio svakodnevice. Već u djetinjstvu privlačile su ga tišina, samoća i molitva.
U 23. godini napustio je rodno mjesto i pristupio Libanonskom maronitskom redu. U novicijatu je dobio ime Šarbel, prema ranokršćanskom mučeniku. Nakon redovničke formacije i studija teologije zaređen je za svećenika 1859. godine. Šesnaest godina živio je u zajednici samostana svetog Marona u Annayi, nakon čega je dobio dopuštenje povući se u pustinjačku nastambu svetih Petra i Pavla.
Ondje je proveo posljednje 23 godine života. Njegovu svakodnevicu obilježavali su molitva, fizički rad, post, siromaštvo i stroga poslušnost.
Jeo je jedan skroman obrok dnevno, živio s vrlo malo stvari i posebnu ljubav iskazivao prema svetoj Euharistiji. Papa Pavao VI. istaknuo je njegov duboki molitveni život, duh klanjanja pred Presvetim, poniznost, poslušnost i potpuno predanje Bogu.
Sveti Šarbel preminuo je na Badnjak, 24. prosinca 1898. godine, u dobi od 70 godina. Pokopan je uz samostan svetog Marona, na mjestu na kojem su se pokapala i druga redovnička braća.
Njegov pogreb bio je jednostavan, u skladu sa skrovitim životom koji je vodio.
Neobično svjetlo iznad groba i otvaranje grobnice
Nedugo nakon pokopa počela su se širiti svjedočanstva o svjetlu koje se pojavljivalo iznad njegova groba. Ljudi iz okolnih mjesta dolazili su promatrati neobičnu pojavu, a prema predaji, svjetlo se moglo vidjeti tijekom brojnih noći.
Zbog tih izvještaja crkvene su vlasti dale dopuštenje za otvaranje groba. Kada je grobnica otvorena 1899. godine, tijelo svetog Šarbela pronađeno je očuvano unatoč vlazi i teškim uvjetima u grobu. Vatican News prenosi samostansku predaju prema kojoj je tijelo bilo neraspadnuto te da se iz njega pojavljivala tekućina nalik mješavini krvi i vode.
Tijelo je zatim preneseno na prikladnije mjesto unutar samostana. Tijekom sljedećih desetljeća više je puta pregledavano i premještano.
Pojave povezane s očuvanošću tijela i neobičnom tekućinom izazivale su veliko zanimanje vjernika i liječnika, ali ih je u članku potrebno prikazivati oprezno kao zabilježena svjedočanstva i crkvenu predaju, a ne kao medicinske tvrdnje koje današnja znanost može potpuno potvrditi.
Važno je također naglasiti da svetost svetog Šarbela nije utemeljena samo na neobičnim pojavama nakon njegove smrti.
Crkva ga prije svega predstavlja kao uzor molitve, siromaštva, čistoće, poslušnosti i ljubavi prema Kristu. Njegov skriveni život postao je snažno svjedočanstvo da čovjek može imati veliko duhovno djelovanje čak i kada je potpuno nepoznat svijetu.
Ozdravljenja i pobožnost koja je prešla granice Libanona
Nakon otvaranja groba sve se više vjernika počelo utjecati zagovoru oca Šarbela. Pristizala su svjedočanstva osoba koje su tvrdile da su nakon molitve doživjele tjelesno ozdravljenje, unutarnji mir, obraćenje ili pomoć u teškim životnim situacijama.
Među brojnim prijavljenim slučajevima Crkva je tijekom postupaka beatifikacije i kanonizacije posebno ispitivala određena ozdravljenja. Sveti Šarbel proglašen je blaženim 5. prosinca 1965., a papa Pavao VI. proglasio ga je svetim 9. listopada 1977. godine.
Njegov grob u samostanu svetog Marona u Annayi i danas privlači hodočasnike iz različitih krajeva svijeta.
Na mjesto njegova počinka ne dolaze samo katolici i drugi kršćani nego i muslimani te pripadnici drugih vjera. Mnogi u svetom Šarbelu prepoznaju čovjeka molitve čiji zagovor povezuje ljude iznad kulturnih i vjerskih podjela.
Čudesna ozdravljenja privlače veliku pozornost, ali najvažnija poruka njegova života ostaje jednostavna: Bog djeluje u srcu čovjeka koji mu se potpuno preda.
Sveti Šarbel nije tražio slavu, priznanje ni čudesne znakove. Tražio je samo Boga, a upravo je zato njegov život postao svjetlo mnogim ljudima.
