Velike vrućine, dugotrajna sušna razdoblja i snažna nevremena mogu u čovjeku probuditi nelagodu i pitanje kamo ide svijet u kojem živimo. Kršćanin, međutim, ne treba svaki ekstremni vremenski događaj odmah proglašavati sigurnim ispunjenjem određenoga proročanstva.
Isus nas nije pozvao da živimo u strahu i pokušavamo izračunati trenutak njegova povratka, nego da budemo budni, vjerni i spremni.
Znanost proučava fizičke uzroke klimatskih promjena i ekstremnih vremenskih pojava, dok Sveto pismo govori o dubljem pitanju čovjekova odnosa prema Bogu, bližnjemu i stvorenome svijetu.
Te dvije razine ne moraju biti suprotstavljene. Kršćanska vjera ne traži od čovjeka da zanemari znanstvene činjenice, nego ga poziva da i kroz događaje koji ga okružuju ispita vlastiti život.
Kada zemlja postane suha, kada nedostaje vode ili kada velika vrućina pokaže koliko je čovjek zapravo nemoćan pred prirodom, pred nama se otvara i duhovno pitanje: na čemu gradimo svoju sigurnost?
Možemo imati tehnologiju, bogatstvo i velike mogućnosti, a ipak ostajemo stvorenja kojima su potrebni voda, kruh, zdravlje i život koji na kraju ne možemo sami sebi zajamčiti.
Otkrivenje govori o žezi, ali njegova poruka ide mnogo dublje
Knjiga Otkrivenja donosi snažne slike posljednjih događaja. Među njima nalazimo i prizor velike žege nakon izlijevanja četvrte čaše. Sunce dobiva moć paliti ljude velikom vrućinom, ali središnja poruka tog odlomka nije meteorološka prognoza.
Posebno je važno ono što slijedi: ljudi, unatoč nevolji, ne mijenjaju svoje srce. Umjesto obraćenja, okreću se protiv Boga. Upravo je tu jedna od najsnažnijih poruka Otkrivenja. Najveća tragedija nije samo nevolja koja pogađa čovjeka, nego mogućnost da čovjek i usred upozorenja ostane zatvoren za Boga.
U istom poglavlju pojavljuje se i slika goleme tuče. Prizori su dramatični i govore o sudu, ali kršćanin ih ne bi trebao koristiti za širenje panike niti svaku današnju oluju proglašavati izravnim ispunjenjem proročanstva.
Isus je jasno upozorio svoje učenike da nitko ne zna dan ni čas.
Zato vjernikov zadatak nije određivanje datuma svršetka svijeta. Mnogo je važnije pitanje: kada bi Gospodin danas pokucao na vrata mojega života, bi li me pronašao spremnoga?
Posljednja riječ nije žega, nego Jaganjac
Knjiga Otkrivenja ne završava katastrofom. To je iznimno važno za razumijevanje njezine poruke. Ona vodi prema pobjedi Krista i konačnoj obnovi.
U Otkrivenju 7 nalazi se prekrasno obećanje da oni koji pripadaju Bogu više neće gladovati ni žeđati te ih više neće pržiti sunce ni žega. Jaganjac ih vodi prema izvorima žive vode, a Bog briše svaku suzu s njihovih očiju.
Tu se nalazi kršćanska nada.
Kada čujemo vijesti o suši, požarima, velikim vrućinama ili drugim prirodnim nepogodama, naš prvi odgovor ne treba biti: „Kraj je stigao.“ Mnogo korisnije pitanje glasi: „Jesam li ja danas bliže Kristu nego jučer?“
Znakovi vremena imaju smisla samo ako nas vode prema obraćenju. Ako nas čitanje proročanstava čini prestrašenima, a ne potiče na molitvu, ljubav, ispovijed, praštanje i pomoć bližnjemu, promašili smo njihovu najvažniju poruku.
Zemlja će prolaziti kroz promjene, a čovjek će se suočavati s događajima koje ne može kontrolirati. Kristova riječ, međutim, ostaje. Zato kršćanin ne treba živjeti opsjednut pitanjem kada će doći posljednji dan. Pozvan je živjeti tako da ga Gospodin može pronaći vjernoga svakoga dana.
Možda upravo velika žega može postati podsjetnik koliko smo krhki. Možda suha zemlja može podsjetiti koliko naša duša žeđa za nečim što ovaj svijet ne može dati.
A možda nas riječi Otkrivenja ponovno mogu vratiti Kristu, Jaganjcu koji obećava da će svoje voditi prema izvorima života.
Ne znamo kada će Gospodin ponovno doći. Ali znamo kako nas želi pronaći: budne, vjerne, milosrdne i okrenute prema njemu.
