Križ nije samo znak koji kršćanin nosi oko vrata niti uspomena na događaj koji se dogodio prije dvije tisuće godina. Križ stoji u samom središtu kršćanskoga života. Na njemu vidimo koliko daleko ide Božja ljubav prema čovjeku, ali pred križem također otkrivamo na što smo pozvani ako želimo ozbiljno slijediti Isusa.
Sveti Pavao izgovara snažne riječi: „S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“ (Gal 2,19-20) Te riječi ne govore o fizičkom raspeću niti znače da kršćanin treba izgubiti svoju osobnost.
One govore o dubokoj promjeni srca: starom načinu života više ne dopuštamo da upravlja nama, nego svoje misli, odluke, odnose, slabosti i budućnost predajemo Kristu. Biti raspet s Kristom zato nije samo teološki izraz. To je poziv koji se dotiče našega svakodnevnog života.
Na križu ne umire čovjek, nego ono što ga odvaja od Boga
Kada Pavao govori da je raspet s Kristom, govori o životu koji više nema svoje središte samo u vlastitome „ja“. Čovjek koji pripada Kristu počinje drugačije gledati sebe, druge ljude, grijeh, oproštenje i smisao života.
To ne znači da preko noći postajemo savršeni.
I nakon susreta s Kristom ostaju naše slabosti, karakter, iskušenja i stare navike koje se mogu ponovno pojaviti. Ali nešto se mijenja: više ne želimo mirno živjeti s onim što nas udaljava od Boga.
Križ tada postaje mjesto predanja.
Na njega donosimo svoj ponos kada nam ne dopušta priznati pogrešku.
Donosimo ljutnju koju godinama nosimo prema nekome.
Donosimo potrebu da uvijek budemo u pravu.
Donosimo zavist, sebičnost, nečistoću, pohlepu i sve ono što pokušava zauzeti mjesto koje pripada Bogu.
Upravo zato Isus govori svojim učenicima: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ (Mt 16,24)
Odreći se sebe ne znači mrziti sebe. Kršćanstvo ne traži da čovjek smatra svoj život bezvrijednim. Naprotiv, križ nam pokazuje koliko smo Bogu vrijedni.
Odreći se sebe znači prestati vlastito „ja“ postavljati na prijestolje.
To znači moći reći: „Isuse, ne želim više da moje želje imaju posljednju riječ. Želim da je imaš Ti.“
Tu počinje sloboda.
Kada Krist živi u nama, mijenja se način na koji živimo
Pavao nakon riječi „s Kristom sam razapet“ ne govori samo o smrti. Odmah govori o životu: „Živi u meni Krist.“ To je srž kršćanske nade. Bog nas ne poziva da ostavimo stari život kako bi iza njega ostala praznina. Poziva nas da dopustimo Kristu da ispuni ono što smo mu predali.
Zato biti raspet s Kristom znači istodobno započeti novi život s Njim.
Sveti Pavao na drugom mjestu kaže: „Je li tko u Kristu, nov je stvor.“ (2 Kor 5,17)
Ta novost najviše se vidi u običnim situacijama.
Kada nas netko povrijedi, staro „ja“ želi uzvratiti. Krist nas poziva prema oproštenju.
Kada nas netko ponizi, ponos želi dokazati da vrijedimo više. Krist nas uči poniznosti.
Kada vidimo čovjeka kojemu je potrebna pomoć, sebičnost govori da nemamo vremena. Krist nas poziva stati.
Kada dođe iskušenje, tijelo govori: „Učini ono što želiš.“ Krist pita: „Hoćeš li ostati sa mnom?“
Upravo se u takvim trenucima događa svakodnevno nošenje križa.
Velike odluke u vjeri često se sastoje od mnogo malih odluka koje nitko osim Boga ne vidi.
Možda je danas tvoj križ šutjeti umjesto izgovoriti riječi koje bi nekoga povrijedile.
Možda je nazvati osobu kojoj dugo ne želiš oprostiti.
Možda je priznati vlastitu pogrešku.
Možda je napustiti naviku za koju znaš da te udaljava od Boga.
Možda je ponovno se vratiti molitvi nakon dugog razdoblja udaljenosti.
U svakom takvom trenutku možemo birati između staroga čovjeka i života koji nam Krist nudi.
To ne možemo postići samo snagom volje. Kršćanski život nije beskrajno dokazivanje Bogu koliko smo jaki. Upravo suprotno: počinje priznanjem da bez Njega ne možemo.
Zato nam je potreban Duh Sveti.
On nas opominje kada skrenemo, daje snagu kada smo slabi, podsjeća na Kristove riječi i ponovno nas podiže kada padnemo. Biti raspet s Kristom zato ne znači da više nikada nećemo pasti. Znači da nakon pada više ne želimo ostati na zemlji. Vraćamo se Kristu. Tražimo oproštenje. Ustajemo. I ponovno nastavljamo.
Križ nam pokazuje da kršćanstvo nije samo pokušaj da postanemo „bolji ljudi“. Isus nije došao samo malo popraviti naš stari život. Došao nam je dati novi život.
Zato Pavao može reći: „A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.“ (Gal 2,20)
U toj posljednjoj rečenici nalazi se razlog zbog kojega kršćanin može nositi svoj križ – ljubav.
Ne odričemo se grijeha zato što nas Bog želi lišiti radosti. Odričemo ga se jer smo susreli veću ljubav.
Ne slijedimo Isusa zato što se bojimo Boga, nego zato što smo otkrili Boga koji je prvi ljubio nas.
Kada shvatimo da je Krist sebe predao za nas, pitanje više nije samo: „Što moram učiniti za Boga?“
Pitanje postaje: „Kako mogu svoj život predati Onome koji je svoj život predao za mene?“
To znači biti raspet s Kristom.
Dopustiti da na križu ostane ono što nas odvaja od Boga, a zatim ustati i krenuti za Isusom kao čovjek koji zna da njegov život više ne pripada samo njemu.
I kada ponovno dođu slabost, iskušenje ili pad, pogledati prema križu i sjetiti se: ondje nije završila priča.
Nakon Velikoga petka došlo je uskrsno jutro. Tako i kršćanski život nije poziv samo na umiranje starome čovjeku. To je poziv na novi život s Kristom.
Kratka molitva predanja
Gospodine Isuse, hvala Ti za križ na kojemu si pokazao koliko me ljubiš. Predajem Ti ono što me udaljava od Tebe: svoje grijehe, slabosti, sebičnost, ponos i sve ono čega se teško odričem.
Nauči me svakoga dana uzeti svoj križ i slijediti Te. Kada padnem, podigni me. Kada se bojim, ojačaj me. Kada želim izabrati sebe umjesto Tebe, podsjeti me na svoju ljubav.
Neka moje srce sve manje pripada grijehu, a sve više Tebi. Živi u meni, vodi moje odluke i učini da moj život svjedoči Tvoju ljubav. Amen.
