Isus Krist nas želi upozoriti da ne hodamo slijepi jel ćemo pasti u rupu ili ćeš stradati. Tako je to i sa našim duhovnim životom.
U ono vrijeme: Kaza Isus učenicima prispodobu: »Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj.
Sto gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.« (Luka 6, 39-42)
Nekoliko misli o današnjem odlomku iz Svetog pisma
U ovom odlomku učimo o poniznosti i iskrenosti. Zahtjev za poniznošću može se pronaći u prihvaćanju naših mana i spremnosti učiti od drugih. Važnost iskrenosti može se vidjeti ako ne žurite s uočavanjem tuđih mana, što može dovesti do osuđivanja drugih. Uzevši zajedno, nedostatak poniznosti i iskrenosti može dovesti do toga da nas se nazove licemjerima.
Kada je učenik potpuno uvježban tada može podučavati druge. Ostavljam li mjesta u svom životu da Isus bude moj učitelj? Pruža li moj život kao iskrenog i poniznog Kristovog sljedbenika dobar primjer od kojeg drugi mogu učiti?
Nije ni čudo što se nitko od nas ne voli nazivati licemjerom. Jedan rječnik točno opisuje licemjerje kao “grubu neiskrenost”. Riječ “iskreno” nastala je u kiparskim radionicama u starom Rimu. Ako su htjeli objaviti da njihov kip nema pukotina i da se stoga ne drži zajedno s voskom, označili su ga “sin cera”, latinski oblik “bez voska”.
Iskrena osoba je ona bez pukotina. To nije nešto što možemo uzeti zdravo za gotovo. Iskrenost nije misao – to je odgovor na molitvu. Pomoli se za milost da znaš i ti biti iskren u svojim odnosima: s Bogom, s drugim ljudima, ali i sa samim sobom
Isus nas upozorava na to da je stupanj do kojeg mogu biti blagoslovom drugima ograničen njihovim vlastitim duhovnim stanjem. Slijepac ne može voditi slijepca; obojica će upasti u jamu. Ne možemo dati ono što sami nemamo. Ako smo slijepi na neke istine Božje riječi, ne možemo pomoći nekome drugom u tim pitanjima. Ako u našem duhovnom životu postoje područja sljepoće, možemo biti uvjereni da će područja sljepoće biti i u životima naših učenika.
Čovjek ne može naučavati ono što ne zna. Svoje učenike ne može dovesti do razine više od one koju je sam postigao. Što ih više poučava, to su mu više nalik. Ali njegov stupanj rasta tvori onu gornju granicu do koje ih može dovesti.
Jednoga dana neki čovjek prolazi gumnom gdje se mlati žito. Iznenadan nalet vjetra podiže maleni trun pljeve i nanese ga ravno u njegovo oko. On trlja oko kako bi uklonio dražilo, no što više trlja to ga više draži. Upravo tada nailazi neki drugi čovjek, vidi nevolju onog prvoga i ponudi mu pomoć. Ali iz njegova oka viri brvno! Baš i ne može pomoći, jer ne vidi što čini. Jasna pouka jest da učitelj ne može svojim učenicima govoriti o pogreškama u njihovim životima ako takve – ali neusporedivo veće pogreške – ima u vlastitom životu, a ne može ih vidjeti. Želimo li pomoći drugima, naši životi moraju biti primjereni. (William MacDonald; prema “Komentaru Novoga zavjeta”)
Autor: rastimo u vjeri