Tijekom svog drugog misijskog putovanja apostol Pavao je došao u Atenu, koja je u ono doba bila kulturno središte svijeta.
Nebrojene posjetitelje još uvijek zadivljuju tamošnje dojmljive građevine i ruševine. Pavao je mnoge od njih vidio u izvornom stanju, primjerice hramove i idole. To je „uznemirilo“ apostolov duh.
U svojoj poslanici Rimljanima Pavao je pisao o primitivnom idolopoklonstvu neobrazovanih neznabožaca, koje su Grci i Rimljani prezrivo nazivali „barbarima“. No potom se, u drugom poglavlju, obratio obrazovanom staležu i otkrio da Grci, sa svojom učenošću i filozofijom, nisu postupali nimalo drugačije. U svojoj kulturi čak su imali i istančano idolopoklonstvo i grijeh. No idoli su i dalje idoli i grijeh ostaje grijehom. Njegov zaključak je bio: neobrazovani barbari, obrazovani Grci, pa čak i ljudi koji su religiozni ali samo izvanjski ispovijedaju vjeru u Boga, svi bez razlike su grešnici. Svi trebaju Isusa, Spasitelja.
Na atenskim trgovima Pavao je sreo privrženike raznih filozofskih škola. Propovijedao je dobru vijest o Isusu i Njegovom uskrsnuću, no ljudi su ga nazvali „brbljavcem“.
Navještanje raspetog Otkupitelja smatrali su glupošću; ali za Pavla i kršćane On je „Božja sila i Božja mudrost“ ( 1. Korinćanima 1,23.24 ).
No bilo je i takvih koji su barem iskazali površno zanimanje i htjeli čuti nešto više o tom novom nauku.
(nastavlja se sutra).

