Puno toga što se događalo u hramu bilo je plitko i besplodno. Hram je za Isusa bio poput usahle smokve.
On želi istinsku promjenu srca kako bi ljudi štovali Boga u duhu i istini donoseći dobar rod. Isus se predstavlja kao novi Hram, otvoren svakome.
On prebiva u nama i mi u njemu (Iv 15,4). Mi smo hramovi Duha Svetoga koji prebiva u nama (1 Kor 3,16-17). Jesam li svjestan dostojanstva koje mi je dano? Živim u hramu, a tako i oni koje susrećem!
VIII. tjedan kroz godinu
Petak, 2. 06. 2023.
ili: Sv. Marcelin i Petar, mučenici Svagdan
ČITANJA: Sir 44.1.9-14; Ps 149,1-6a .9b; Mk 11,11-25
IMENDANI: Marcelin i Petar, Erazmo, Eugen, Gvido, Nikola
Prvo čitanje: Sir 44. 1. 9-14
Preci naši bijahu ljudi pobožni, i ime im živi za sva pokoljenja.
Opjevajmo slavne muževe, pretke naše po njihovim pokoljenjima. A ima ih kojima nema spomena, iščezoše kao da nikad nisu ni postojali; sada su kao da ih nikad nije bilo, tako i djeca njihova za njima. Ali ovi bijahu ljudi pobožni, kojih se pravednost ne zaboravlja; u potomcima njihovim ostade bogata baština što je oni namriješe. Djeca im se vjerno drže zavjeta, i potomstvo njihovo, zbog njih; dovijeka njihova loza ostaje i ne briše se dika njihova; u miru počivaju tijela njihova i ime živi za sva pokoljenja. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 149, 1 – 6a . 9b
Pripjev: Gospodin ljubi narod svoj.
Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, i u zboru pobožnika hvalu njegovu! Nek se raduje Izrael Stvoritelju svojem! Kralju svom neka klikću sinovi Siona!
Neka u kolu hvale ime njegovo, bubnjem i citrom neka ga slave! Jer Gospodin ljubi narod svoj, spasenjem ovjenčava ponizne!
Neka se sveti raduju u slavi, neka kliču s ležaja svojih! Nek im pohvale Božje budu na ustima, nek bude na čast svim pobožnicima njegovim!
Evanđelje: Mk 11, 11-25
Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode … Imajte vjeru Božju.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
Uz klicanje mnoštva uđe Isus u Jeruzalem, u Hram. I sve uokolo razgleda, pa kako već bijaše kasno, pođe .s dvanaestoricom u Betaniju. Sutradan su izlazili iz Betanije, a on ogladnje. Ugleda izdaleka lisnatu smokvu i priđe ne bi li na njoj što našao. Ali došavši bliže, ne nađe ništa osim lišća jer ine bijaše vrijeme smokvama. Tada reče smokvi: »Nitko nikada više ne jeo s tebe!« Čuli su to njegovi učenici. Stignu tako u Jeruzalem. On uđe u Hram i stane izgoniti one koji su prodavali i kupovali u Hramu. Mjenjačima isprevrta stolove i prodavačima golubova klupe. I ne dopusti da itko išta pronese kroz Hram. Učio ih je i govorio: »Nije li pisano: Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode? A vi od njega načinili pećinu razbojničku!« Kada su za to dočuli glavari svećenički i pismoznanci, tražili su kako da ga pogube. Uistinu, bojahu ga se jer je sav narod bio očaran njegovim naukom. A kad se uvečerilo, izlazili su iz grada. Kad su ujutro prolazili mimo ione smokve, opaze da je usahla do korijena. Petar se prisjeti pa će Isusu: »Učitelju, pogledaj! Smokva koju si prokleo usahnu.« Isus im odvrati: »Imajte vjeru Božju. Zaista, kažem vam, rekne li tko ovoj gori: ‘Digni se i baci u more!’ i u srcu svome ne posumnja, nego vjeruje da će se dogoditi to što kaže – doista, bit će mu! Stoga vam kažem: Sve što god .zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli i bit će vam! No kad ustanete na molitvu, otpustite ako što imate protiv koga da i vama Otac vaš ikoji je na nebesima otpusti vaše prijestupke.« Riječ Gospodnja.
Promišljanje:
Isus je unišao trijumfalno u svoj grad, grad svojih snova, Jeruzalem. U Luke imamo prizor kako je Isus – vidjevši njegovu slavu – promatrajući s istoka, s Maslinske gore, taj sveti grad, mjesto Hrama njegova Oca, zaplakao gorko, što taj grad nije prepoznao vrijeme svoga pohoda, što se nije obratio. Silno se vara tko misli kako je Isus počivao na lovorikama. Ne nosi njega valovlje trijumfa, ne želi on nikakvu političku vlast ili moć, on i ne pokušava steći simpatije u narodu. Ne koristi Isus nikakva sredstva kako bi poboljšao svoje stanje, sliku o sebi ili ugled u narodu ili među uglednicima svoga naroda. Štoviše, on svojim ponašanjem izaziva upravo suprotne učinke kod svih. Upravo sada Isus otvara bitku i fronte na sve strane, protiv duhovnih vođa vlastitoga naroda, protiv farizeja, pismoznanaca, književnika, protiv velikosvećeničke kaste i Velikoga vijeća.
Usputno proklinjanje smokve samo je simbolično uprizorenje onoga što se zbiva s cijelim narodom i njegovim vođama. Ova zgoda gdje Isus proklinje smokvu jedina je riječ prokletstva koju Isus uopće izriče, jedino čudo koje se događa nakon riječi proklinjanja. Smokva se na Isusovu riječ smjesta osuši. To je jedino Isusovo čudo koje je Isus učinio u Jeruzalemu, jedino čudo nakon što je nešto prokleo, njegovo jedino čudu u kome on kažnjava. Zbiva se to na stvorenju koje za to uopće ne snosi nikakvu krivicu. Ta tek se pojavilo lišće, nemoguće je prije lipnja ili srpnja očekivati plodove sa smokve. Kao da sve podsjeća na Stari zavjet gdje Bog traži u svome vinogradu plodove, grožđe, a nalazi samo vinjagu, izrod. “Kao grožđe u pustinji nađoh ja Izraela, kao rani plod na smokvi vidjeh oce vaše; ali oni dođoše u Baal Peor, posvetiše se sramoti i postadoše grozote kao ljubimci njihovi… Pogođen je Efrajim, korijen mu je usahnuo; roda neće imati” (Hoš 9,10.16). Smokva je ovdje simbol i slika za narod od koga Bog s pravom očekuje plodove, kojih pak ne nalazi. K tome osušena smokva sljedećega dana služi Isusu kao slika, kao primjer čvrste vjere kakvu trebaju imati učenici u odnosu na svijet i ljude.
Isus ulazi u svoj grad i karte su sve na stolu, kocke su odavna pale. Ulazi u Hram i čisti ga od poslovnih ljudi, trgovaca, preprodavača. Isusu je stanje nepodnošljivo. Kuća vlastitoga Oca postala je špiljom razbojničkom. Vrijeme milosti i milosnoga pohoda svoga naroda skoro da je minulo, upravo kao s onom smokvom koja ne donosi ploda. Bog se sam vezao uz svoj narod ljubavnim vezama i sad je sve naskroz prokockano. Bog je iznevjeren, narod ne donosi ploda. Narod ima istinu od koje bi mogao cijeli svijet živjeti, ima Zakon što mu ga je sam Bog pod zakletvom i u obliku Saveza dao. Ničim se taj Zakon ne može nadomjestiti ili staviti izvan snage. Izrael je nešto posebno u svijetu, i Bog ga je izabrao da bude blagoslov svim narodima.
To je ta slika ‘smokve’ od koje se očekuje plod, ali stablo samo tjera lišće. Uskraćuje hranu i sebi i drugima, njemu je lišće važnije od plodova. I kad Bog traži plodove, on – tako misle vođe naroda – dolazi redovito uvijek ‘u nevrijeme’. Nikad on nije dobrodošao, nikad nije njegov trenutak, kairos. Izrael je nešto kao paradigma, kao nutarnja šifra za temeljni čovjekov stav, u sebi kontradiktoran. Bez Boga ne može, od Boga bježi i udaljava se. Nutarnja pocijepanost, fragmentiranost, kakvu svi poznajemo. I na kraju neplodnost života. Zbog čega? Isus to zorno prikazuje čišćenjem Hrama od svega stranoga i tuđega. Sveto se ničim ne smije profanirati, pogotovo ne čovjekova duša ili srce. Ovo čišćenje Hrama smjera na ono nutarnje čišćenje koje se ostvaruje nutarnjom katarzom. Isus nastupa čistom fizičkom silom. Samo se tako izgoni i iz nas svako zlo. Gotovo čistom fizičkom silom. Stoga njegovi neprijatelji odlučuju ubiti ga!
Poziv na vjeru koja premješta brda, na pouzdanu molitvu, molitvu koja dolazi iz pomirena srca. Treba ukloniti sve zidove i prepreke, sva brda koja nas dijele od drugih, koja se isprječuju na našem životnom putu.Srce mora izići iz svoje uskoće, nepomirenosti, mora se povezati s čovjekom i bližnjim. Vjerujte, veli Isus, da je vaša molitva uslišana, i bit će vam. To je ono što Isus govori kad uči svoje učenike na drugim mjestima molitvi Očenaša. U svakoj molitvi riječ je o tome, što biramo: Želimo li Boga samo za svoje potrebe, želimo li da nam Bog podastre pred naše noge ono što ga molimo ili tražimo, ili smo do te mjere usidreni u Gospodinu, da nam sve zemaljsko postaje nevažno, relativno, nepotrebno i suvišno, da djelujemo samo iz povezanosti i jedinstva sa samim Gospodinom. I da nam je stalo do toga da nikada ne ispadnemo iz toga zajedništva.
Želimo li da nam molitve budu uslišane, da živimo u zajedništvu, moramo se ponašati kako se ponaša sami Bog. On oprašta, on daje da njegovo sunce sja svima, da kiša pada svima, bez razlike. Vjerovati u Božje praštanje i biti spreman oprostiti, jedni drugima. U Markovu Evanđelju nemamo zapisane molitve Očenaša, ali na ovome mjestu imamo u bitnome srčiku onoga što je Isus izrekao o vjeri, o molitvi, o praštanju. Izgovara on to onima koji u ovome svijetu umiru od gladi. Bog je temelj života i snaga za život, ruka koja nas nosi, koja nas vodi, ljubav koja nas drži, dobrota koja nas nikada ne ostavlja. To je Isusova škola. To je bogatstvo koje ne bježi od vlastitoga siromaštva. Ništa i ničega se ne boji tko je usidren u Božjem povjerenju i praštanju. U Ivanovu Evanđelju ovaj prizor čišćenja Hrama stavljen je na početak Evanđelja. Kao da se time želi reći, sve ovo što slijedi u Isusovu životu zapravo je čišćenje ‘hrama’ čovjekova bića, tijela. To je istina za koju je Isus umro i potom uskrsnuo.
Čitanja prenosimo sa stranice Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral .hilp.hr
