Misao iz Evanđelja dana

U ovom evanđelju možemo vidjeti kako se Bog brine za svoj narod.

Umnažanje hrane možemo čitati na dva načina. S jedne strane, možemo to jednostavno shvatiti kao čudesan događaj koji ukazuje na Isusovo božansko podrijetlo.

S druge strane, možemo vidjeti da kada su učenici počeli dijeliti ono malo hrane s onima oko sebe to je pokrenulo sličan pokret među mnoštvom od kojih su mnogi zapravo donijeli nešto hrane sa sobom. Kad su svi dijelili svima je bilo dosta – slika je to društva za kakvo bi se Crkva trebala zalagati.

XVIII. tjedan kroz godinu

Ponedjeljak, 7. 08. 2023.

ČITANJA:
Br 11,4b-15; Ps 81,12-17; Mt 14,13-21

ili: Sv. Siksto II., papa, i drugovi, mučenici; ili: Sv. Kajetan, prezbiter

IMENDANI:
Siksto, Kajetan, Donat, Albert

Prvo čitanje:
Br 11, 4b-15

Ja sam ne mogu nositi sav ovaj narod.

Čitanje Knjige Brojeva

U one dane: Izraelci se opet upuste u jadikovanje, govoreći: »Tko će nas nasititi mesom! Sjećamo se kako smo u Egiptu jeli badava ribe, krastavaca, dinje, poriluka, luka i češnjaka. Sad nam život vene; nema ničega, osim mane pred našim očima.«
Mana je bila kao zrno korijandera i nalik na bdelij. Narod išao naokolo, skupljao je, a onda tro kamenom na kamenoj ploči ili stupao u stupi. Kuhao ju u loncu i od nje pravio kolače. Okus joj bijaše kao okus kolača zgotovljena na ulju. Kad bi se noću spuštala rosa po taborištu, s njome bi se spustila i mana.
Mojsije je slušao kako jadikuje narod u svojim obiteljima, svatko na ulazu u svoj šator. Gnjev Gospodnji žestoko planu, i Mojsije se ražalosti.
Mojsije reče Gospodinu: »Zašto zlostavljaš slugu svoga? Zašto nisam našao milost u tvojim očima, kad si na me uprtio teret svega ovog naroda? Zar je od mene potekao sav ovaj narod? Zar sam ga ja rodio, kad veliš: Nosi ga u svome krilu, kao što dojilja nosi dojenče, u zemlju što sam je pod zakletvom obećao njihovim ocima! Odakle meni meso da ga dam svemu ovom puku koji plače oko mene govoreći: Daj nam meso da jedemo! Ja sam ne mogu nositi sav ovaj narod. Preteško je to za mene. Ako ćeš ovako sa mnom postupiti, radije me ubij, ako sam našao milost u tvojim očima da više ne gledam svoga jada.«
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:
Ps 81, 12-17

Pripjev: Kliknite Bogu, jakosti našoj!

Moj narod ne slušaše glasa moga,
Izrael me ne posluša.
Zato ga pustih okorjelom srcu njegovu:
neka hodi kako mu se hoće!

O, kad bi me narod moj slušao,
kad bi Izrael putovima mojim hodio,
brzo bih pokorio dušmane njegove,
ruku bih svoju okrenuo na protivnike njegove.

Oni što ga sad mrze dodvarali bi mu se,
i njihov bi udes bio zapečaćen zauvijek.
A svoj narod hranio bih pšenicom najboljom
i sitio ga medom iz pećine.

Evanđelje:
Mt 14, 13-21

Pogleda na nebo, izreče blagoslov i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Kad je Isus čuo za smrt Ivana Krstitelja, povuče se lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.
Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.« A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.« Oni mu kažu: »Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.« A on će im: »Donesite mi ih ovamo.« I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi.
On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.
Riječ Gospodnja.

Promišljanje:

ISUS KAO UPORIŠTE I ŽIVOTNI SADRŽAJ

Kroz naredna dva poglavlja kruh je misao vodilja Isusova djelovanja. Dvaput umnaža kruh, k tome učenicima na kraju pripominje kako se trebaju čuvati farizejskog kvasca. U pustinji je, u pustinji poučava, i kao da se ovdje oživljava pred našim očima izraelsko putovanje kroz pustinju za Mojsija, mrmljanje naroda te hranjenje manom s neba te prepelicama. Gospodin ih hoće izvesti u slobodu, ali oni su stalno jednim okom i jednom nogom na povratku u Egipat, kuću robovanja i ovisnosti.

Razlog Isusova povlačenja s onu stranu Genezaretskog jezera jest činjenica uhidbe i smrti Ivana Krstitelja, preteče. Isus je u sebi potresen: Je li moguće da takav uspravan čovjek, kao stameni hrast, jasan u izričaju, moćan na riječi, snažan, pravičan i pravedan do kraja – padne kao žrtva dvorskih spletki? Kao da Isus veli u sebi: ‘Nema čovjeka, sve je pokvareno, trulo. Treba se spram njih preispitati.’

Ali ni u samoći nije pušten na miru. Ljudi ga traže, suočen s njihovom bijedom, obuzima ga silna sućut. “Sažali mu se nad svijetom!” Njemački je filozof A. Schopenhauer smatrao kako je upravo sućut, sažaljenje temeljna čovjekova životna protežnica i temelj ljudske etike i morala, cjelokupnoga čovjekova ponašanja.

U svojim razmišljanjima o Isusu često smo u napasti da ga zamišljamo kao neku nebesku veličinu koja se rasipa svojom moći, svojim božanstvom po galilejskim krajolicima, samosvjestan svoga božanskog poslanja. Međutim, na toliko mjesta u evanđeljima pronaći ćemo njegovo duboko i snažno ćutilo za ljudsku nemoć i krhkost, njegovo znanje o provaliji koja dijeli čovjeka od njegova Tvorca, o ljudskoj bijedi i siromaštvu. On kuša premostiti taj jaz koji nas dijeli od nebeskog Oca. Daleko je od njega bilo kakva natruha samohvale ili umišljenosti. Njegova veličina jest upravo u tome što je kušao da prosijava sunce koje je za sve ljude. Isus nikada nije bacao sjenu između sunca i ljudi kojima je ono potrebno, već je bio do kraja prozračan za poruku Neba ovoj Zemlji i nju je cijelim svojim bićem veličajno posredovao. Imao je za sve sućuti.

Sućut ćemo zapaziti već u životinjskom svijetu. Delfini znaju svoje ranjene nositi na svojim leđima stotinama kilometara na valovima. Kod ptica imamo isto pa i kod životnja, napose kod sisavaca. Majke čuvaju svoju mladunčad i brane od opasnosti, nekada čak i po cijenu vlastitoga života i žrtvovanja. Taj je osjećaj u njima rastao kroz milijune godina u srcu svakoga pojedinoga živoga bića, to živi i u ljudskim srcima. Milosrđe i smilovanje, sućut – to je bitna značajka Isusova života, to je bitna protežnica i u samome Bogu.

Isusu je žao čovjeka u svim prilikama, makar je čovjek i podao, nepopravljiv, spreman na podlo ubojstvo jednoga velikana poput Ivana, makar u čovjeku vlada zakon grijeha. Isus ima sućuti. Gleda ljude samilosnim očima. On ima sućuti s čovjekom. I nije li povijesno iskustvo kako najviše boli zadaju oni koji su najvećma propatili, kako najviše razaranja naniješe čovječanstvu oni koji bijahu iznutra najvećma razoreni? Osvećuju se za zlo naneseno njima. Razoreni postaju razarateljima, zavedeni zavodnicima, pokvareni pokvarenjacima i kvariteljima. To je logika grijeha, širenja grijeha u svijetu. I zato se veli: Isus izliječi sve njihove bolesti.

»I to Marijino materinstvo u ekonomiji milosti neprekidno traje, od časa pristanka, koji je vjerno dala kod Navještenja i koji je nepokolebljivo održala pod križem, sve do trajnog proslavljenja svih odabranih. Jer nakon uznesenja na nebo nije napustila tu spasonosnu ulogu, nego nam mnogostrukim svojim zagovorom i dalje pribavlja milost vječnog spasenja. Materinskom ljubavlju brine se za braću svoga Sina koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu. Zato se Blažena Djevica u Crkvi zaziva imenima Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica. Ipak se to tako shvaća da ništa ne oduzima niti dodaje dostojanstvu i moći Krista, jedinoga Posrednika. (…) tu podređenu ulogu Marije Crkva bez kolebanja priznaje, neprestano je doživljuje i preporučuje srcu vjernika, da se poduprti tom materinskom pomoći jače sjedine s Posrednikom i Spasiteljem.« (LG 61-62)

Neka i nama danas Marija, Majka i Posrednica svih milosti kod svoga božanskoga Sina, pomogne da se i mi što tješnje i bolje sjedinimo u vjeri, nadi i ljubavi sa svojim Otkupiteljem i Spasiteljem Isusom Kristom i da svojim autentičnim i pravim, istinitim kršćanskim životom budemo i mi posrednici milosti spasenja drugim ljudima kao što je to Marija, Majka Božja i naša Majka.

I što više sinovski iskreno budemo ljubili Mariju, našu Majku, to ćemo više štovati i ljubiti Boga i naše bližnje.

To su dobro shvatili naši preci koji su evo četrnaest stoljeća u krilu Katoličke Crkve i koji su odmah na početku svojega obraćenja na kršćanstvo izabrali Mariju za svoju glavnu zaštitnicu i Odvjetnicu pred prijestoljem Božjim (Fidelissima Advocata Croatiae – Najvjernija Odvjetnica Hrvatske) i prozvali je Kraljicom Hrvata.

Upravo se ta naša Kraljica Hrvata udostojala 1981. god. u Međugorju objaviti cijelome svijetu kao Kraljica Mira.

Molimo se stoga i danas najvjernijoj Odvjetnici Hrvatske, Kraljici Hrvata i Kraljici Mira da isprosi kod svoga božanskoga Sina Isusa Krista istinski i pravedan Mir našemu hrvatskom narodu i svim narodima na ovim našim prostorima kao i cijelom svijetu da svi možemo živjeti u slobodi djece Božje.

Mir je Božji dar i on nam može doći samo od Boga zagovorom i posredništvom Kraljice Mira.

Kraljice Mira – moli za nas!

S Isusom im nije nimalo dosadno. Ljudi su zaboravili na sve. Gladni i žedni Božje riječi, pravoga nauka koji hrani dušu i srce kao da zaboravljaju fizičku glad. Čovjek se u Isusovu društvu osjeća zbrinut i neizmjerno obogaćen. Isus hrani cijela čovjeka. Isus čini čudo u pustinji, hrani pet tisuća ljudi. S onu stranu jezera Genezaretskoga, na brdu.

Isus najprije učenicima jasno veli: “Dajte im vi jesti!” To je uloga i zadaća učenika u kršćanskoj povijesti. Isus gotovo ironično pita: “Koliko kruhova imate?” Kao da je cijelu situaciju htio svesti ad absurdum. Ljudskom logikom posjedovanja nećemo nikada doći do cilja. I ovdje se postavlja stalno prisutni upitnik: Biti ili imati. Jer što je moguće učiniti sa sedam kruhova i nešto riba? Isus kao da želi reći: Prestanite računati u kategorijama posjedovanja, u kategorijama računanja. Nekad su daleko učinkovitije prazne ruke, ali puno, otvoreno srce, nego bogat dar bez srca. Srce je nenadomjestivo, napose u obiteljskim odnosima. Prazne ruke, ali istodobno srce prepuno ljubavi, sućuti, dobrote i razumijevanja znaju stvarati čudesa. Koliki su obogaćeni primjerom svojih najbližih, roditelja, učitelja, odgojitelja? Ne toliko davanjem, koliko jednostavnim životom, razumijevanjem, lijepom riječi. Toliko se puta u vlastitim ispovijedima optužujemo kako nismo bili dovoljno ljubazni, prijateljski, razboriti, dobri, radosni, susretljivi. Pa unatoč tim propustima, ipak ako čovjek iole zrači tim krepostima, a Pavao bi rekao plodovima Duha (usp.Gal 5,20), to je već veliko obogaćenje za ljude s kojima živimo. To se onda na kraju vraća doslovce u pregrštima i košarama zahvalnosti i priznanja. Makar u obliku posmrtnog slova.

Ne živi se samo od pšeničnog kruha, nego od svake vrsti kruha koji čovjeka nasićuje, usrećuje i obogaćuje. Ne živi se od kruha, već od ljubavi. Svatko od nas je upravo čudo ljubavi Očeve, proizišao iz Božjih ruku. Ljubav preobrazuje sve, strah u pouzdanje, siromaštvo u bogatstvo, nevolju u sitost, bolest i u zdravlje, nemoć u sreću, žalost u radost.

I danas se to čudo obnavlja među nama. Današnja su brda naši oltari – uzvišeni žrtvenici, uzvisine (alta ara). I na njima nudimo Gospodinu nešto malo svojega – kruha i vina – kao ovaj dječak pet kruhova i nekoliko ribica – da postanu tijelom i krvi Kristovom. Događa se tu pretvorba koja smjera prema drugoj pretvorbi u čovječanstvu i svijetu. To je u konačnici smisao svake euharistije, da budemo jedno s Gospodinom i da nas on upotrijebi za svoje djelo u svijetu. Isusu nije ništa odveć maleno, neznatno. Treba sve promatrati Božjim očima i kroz Božju prizmu. Ljudi su kadri biti nevjerojatno bogati samo kad bi svoje ruke ispunili darovima sućuti, milosrđa, ljubavi. Svijet bi bio posve drukčiji. Upravo kakva ga je Isus zamislio i kakav je izlazio ispod njegovih ruku. Ni on nije imao u rukama ništa, a nahranio je tisuće!


Čitanja prenosimo sa stranice Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral hilp.hr

Tumačenje: Fra Tomislav Pervan