Praćen velikim mnoštvom, Gospodin Isus tek što nije ušao u grad Nain kadli je prema Njemu naišla pogrebna povorka. Na mrtvačkim su nosilima iz grada iznosili mrtvaca, a na putu prema grobu za jedinom srodnicom, nekom udovicom, išla je veća skupina žalobnika!
Jedan pogled bio je dovoljan Sinu Božjem da shvati stanje: obiteljske okolnosti, udovičinu užasnu patnju, njezine novčane potrebe. S njom je duboko dijelio njezino žalovanje, njezinu nevolju i njezine osjećaje. Sve je bilo izraženo tom jednom izjavom „sažali se“.
Ne bismo trebali pogrešno razumjeti to što je tada Spasitelj udovici rekao: „Ne plači.“ To ne znači da ožalošćeni ne bi trebali plakati. Upravo suprotno, nikada se ne bismo smjeli sramiti toga da iskažemo svoje osjećaje. Prisjetimo se da je Gospodin Isus zaplakao pred svima pri grobu svoga prijatelja Lazara. Kako je žalosno što se to danas često smatra znakom slabosti.
„Ne plači.“ Isus je te riječi izrekao kao dobro utemeljenu utjehu, jer je nedugo nakon toga trebao u život vratiti udovičinog sina jedinca. Gospodin Isus ima sućuti za nas; On može razumjeti naše žalovanje. Načinjeni smo takvima da čak iu najgorim trenucima svog života u potpunosti osjećamo Njegovu ljubav.
Spomenuta udovica je dobila natrag svog sina. Danas ožalošćeni često moraju podnijeti svu bol zbog svog gubitka izazvanog smrti. Tada se tako lako može javiti pitanje „zašto?“. No iu takvim tegobnim trenucima Gospodin Isus je uvijek tu da skrbi za nas osobno. Uvijek se možemo obratiti Njemu.
Kad je Gospodin ugleda, sažali se na nju i reče joj: „Ne plači.“
