Prispodoba o izgubljenom sinu govori o dva sina: jednom koji dolazi do kraja svojih resursa i drugom koji ne želi zatražiti resurse svoga oca. Parabola također govori o očevoj bezuvjetnoj ljubavi i namirnicama u njegovu domu.
Mlađi sin je otišao ocu i rekao: “Daj mi dio imanja koji mi pripada” (Luka 15:12, NKJV). Dio koji je dobio, a zatim protratio predstavlja njegove vlastite interese: njegove talente, njegove sposobnosti, sve ono što je koristio za upravljanje svojim životom. Rekao je: “Imam inteligenciju, dobru pamet, dobru pozadinu. Mogu to sama.”
Stav mlađeg sina opisuje mnoge današnje kršćane. Kako brzo dolazimo do kraja vlastitih resursa kada stvari krenu naopako. Možemo pronaći izlaz iz nekih problema, ali dođe vrijeme kada glad udari dušu.
Dolaziš do samog kraja, ne znajući na koju stranu da se okreneš. Tvoji prijatelji ti ne mogu pomoći. Ostaješ prazan, povrijeđen, bez ičega iznutra na što bi se mogao osloniti. Tvoja borba je nestala, a ostali su samo strah, depresija, praznina, beznađe.
Još uvijek se motate oko vražjeg svinjca, valjate se u praznini, umirete od gladi? To se dogodilo izgubljenom sinu. Iscrpio je sve vlastite resurse i shvatio je kamo ga je dovela sva njegova samopouzdanje. Ono što ga je konačno dovelo do kraja bilo je sjećanje na obilne namirnice u očevoj kući. Rekao je: “Ovdje umirem od gladi, ali u kući mog oca ima kruha na pretek!” Tada se odlučio vratiti kući i prisvojiti očeve obilne zalihe.
Ništa u ovoj prispodobi ne ukazuje na to da se rasipnik vratio zbog ljubavi prema svom ocu. Istina, bio je pokajan; zapravo, pao je na koljena, plačući: “Oče, žao mi je! Zgriješio sam protiv tebe i protiv Boga. Nisam dostojan ući u tvoju kuću”, ali nikada nije rekao: “Oče, vratio sam se jer te volim!”
Ono što se ovdje otkriva jest da je Božja ljubav prema nama bez veze; ne ovisi o našoj ljubavi prema njemu. Volio nas je i kad smo u srcu bili daleko od njega. To je bezuvjetna ljubav.
“Gledajte kakvu nam je ljubav udijelio Otac da se djecom Božjom zovemo” (1. Ivanova 3,1).
