„Ti imaš prigodu naći vjeru; ja nemam. Ne postoji ništa što bih mogao učiniti. Možda će mi Bog jednog dana dati prigodu za to.“
To je uobičajeno obrazloženje. Ono čovjeka navodi na pretpostavku da su oni koji imaju vjeru sretnici, a da si drugi ne mogu pomoći i da im treba pasivno čekati dok ona ne dođe. No to je protivno proučavanju Biblije. Isus je rekao da onaj „tko traži, nalazi“ ( Matej 7,8 ). Na sreću, imati vjeru nije stvar slučaja! Takvo razmišljanje izostavlja čovjekovu odgovornost prema Bogu.
Istina je da jedino Bog može nekoga dovesti do vjere u Njegovog Sina, Isusa Krista. U stvari, da je to do nas, nikada se ne bismo spontano okrenuli k Njemu. No jednako tako je istina da Bog svakome zapovijeda neka se pokazuje i vjeruje u ono što On kaže. Naša dužnost je pokoriti se. Božja suverenost u tome da dodjeljuje vjeru i čovjekovu odgovornost neodvojive su, tako da nitko ne može biti spašen drugačije negoli putem čiste milosti. Nitko neće biti drugačije negoli zbog izgubljenog vlastitog propusta, zbog odbijanja. Te dvije činjenice koje nama s ograničenim shvaćanjem izgledaju nepomirljive, jasno su izložene u Bibliji – i mi se pokoravamo Riječi Božjoj.
Stoga umjesto da pasivno čekamo da nam dođe vjera, odazovemo se Božjem ozbiljnom pozivu, jer On nas voli i želi nas spasiti.
