Jasno je da Gospodin voli svoju crkvu i želi je blagosloviti.Pa zašto Otkrivenje 2 predstavlja tako zastrašujuću sliku Krista kakav se prikazuje svom narodu?
„Usred sedam svijećnjaka jedan kao Sin Čovječji, odjeven u haljinu do nogu i opasan oko prsa zlatnim pojasom. Glava mu i kosa bijahu bijele poput vune, bijele poput snijega, a oči mu poput plamena ognjenoga; noge su mu bile poput mjedi, kao u peći pročišćene, a glas mu kao šum voda mnogih; u desnici je imao sedam zvijezda, iz usta mu je izlazio dvosjekli mač oštar, a lice mu je bilo kao sunce koje sjaji u svojoj snazi” ( Otkrivenje 1:13-16, NKJV) .
Zašto je Isus izgledao tako predosjećajan i govorio tako oštro? Kako je posvjedočio autor ove knjige, Ivan, Kristove su riječi bile oštre poput mača, sjekle su do srži. Zapamtite, to je bio apostol koji je jednom naslonio glavu na Isusova prsa, ali sada se našao položen na lice. “I kad ga vidjeh, padoh k nogama njegovim kao mrtav” (Otkrivenje 2:17) .
Sam Gospodin objasnio je njegovu zadivljujuću pojavu. “Sve će crkve znati da sam ja onaj koji ispituje umove i srca. I dat ću svakome od vas po djelima njegovim” (Otkrivenje 2:23) .
Razlog zašto Isus dolazi pretražiti njegovu crkvu je taj što je voli.
Krist dolazi ispraviti svoj narod u ljubavi kako bi se pročistio. Kada je Ivanu dao knjigu Otkrivenja, prije svega je rekao da se ne boji. “Ali on položi desnicu na me govoreći mi: Ne boj se! Ja sam prvi i posljednji’” (Otkrivenje 2:17) . Isus je tada rekao, u biti, “Želim da svi u mojoj crkvi znaju da sam došao istražiti njihova unutarnjeg čovjeka. Činim to očima vatre i grmljavinom koja potresa dušu. Neću trošiti riječi; ono što imam za reći probit će, ali će i zacijeliti. Neću dopustiti da bilo koje moje dijete ostane u apatiji ili sljepoći. Moje će oči i usta probiti svaku fasadu.”
Krist je uputio Ivana da zapiše što je vidio u svojoj crkvi i da pošalje pisma sedmorici “anđela” crkava. Ovo se odnosi na njegove službenike, nazivajući ih zvijezdama u njegovim rukama (vidi Otkrivenje 2:16). Govorio je Johnu: “Volim ove sluge. Ja sam ih pozvao i pomazao. Sada im moraš predati moje riječi.”
Uzmimo, na primjer, njegove riječi upućene svećeniku u Efezu. Dok je ovaj pastir čitao Ivanovo pismo, vidio je Krista kako se raduje zbog svoje crkve. Gospodin je pohvalio Efežane jer su bili marljivi, strpljivi i pronicljivi. Mrzili su zlo i zalagali su se za Kristovu stvar. Kroz godine, nikada nisu prestali činiti dobra djela. Isprva se ovaj župnik sigurno čudio onome što je pročitao. Pomislio je: “Vau, Gospodin je zadovoljan s nama. Napisao nam je pismo pohvale.”
Dok je čitao dalje, međutim, naišao je na prodorne riječi. “Ali imam ovo protiv tebe da si ostavio svoju prvu ljubav” (Otkrivenje 2:4) . Isus je upozorio pastora: “Sjeti se dakle odakle si pao; obrati se i čini prva djela, inače ću brzo doći k tebi i maknuti tvoj svijećnjak s njegova mjesta – ako se ne obratiš” (Otkrivenje 2:5) .
Ovaj efeški pastor mora da je bio užasnut. Pomislio je: “Pokajati se ili će naš svjedok biti uklonjen? Kakva šokantna presuda! Kako je ovo moglo biti? Mi smo savezni vjernici, opravdani vjerom. Bili smo dobrotvorni, puni ljubavi i brige. Trebamo li se sada vratiti i biti onakvi kakvi smo bili na početku? Što to znači? Kako ovo može biti ono što Isus misli? Kako bih uopće mogao pročitati ovo pismo svojoj zajednici?”
Imajte na umu da su ove riječi bile usmjerene na svijetli primjer pobožne skupštine.
Ovo je morala biti vrlo ozbiljna stvar u Gospodinovim očima. Pastoru je govorio: “Tvoja ljubav prema meni nije što je nekad bila. Zanemario si zajedništvo sa mnom.” Isus je jasno davao do znanja da njihova služba, štovanje i djela imaju veze s njegovom prisutnošću. Da, Efežani su marljivo radili čineći dobra djela, ali više nisu bili prisni s Gospodinom.
U sljedećem poglavlju, Krist je sažeo svoju poruku za svih sedam pastora i njihovim zajednicama riječima koje su govorile. “Evo, stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori mi vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom. Evo, stojim na vratima i kucam. Čuje li tko glas moj i otvori mi vrata, ući ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom” (Otkrivenje 3,20) .
Kršćani čija je vjera postala samozadovoljna više ne otvaraju vrata svojih srca Isusu. Kad pokuca, nisu ni doma. Umjesto toga, ostavljaju natpis na vratima s natpisom: “Dragi Gospodine, idem služiti u bolnicu, a kasnije u zatvor. Vidimo se u crkvi.”
Toliko mnogo crkava čini toliko dobrotvornih stvari u Kristovo ime. Imaju programe za gotovo sve ljudske potrebe. Zajednica živi čistim, čestitim životom, pažljivo izbjegavajući grijeh. Unatoč svemu tome, nešto se kod njih promijenilo. Nekoć su ti vjernici bili posvećeni zajedništvu s Isusom. Niti jedan dan ne bi proveli s njim prije nego što pomisle na službu. Sada su stvari drugačije. Sve što mu daju je brzi pozdrav na putu do nekog kontakta. Koliko je ovo ozbiljno pitanje za Isusa?
Krist shvaća naše zajedništvo toliko ozbiljno da će ukloniti jedan element koji dopire do izgubljenih duša: svoju prisutnost.
Isus je upozoravao: “Nešto je izgubljeno u mojoj crkvi, a to je moja zadivljujuća prisutnost. Moraš se vratiti u tajni ormar, vratiti se na večeru sa mnom. U suprotnom, uklonit ću svoju prisutnost od vas. Sva vaša dobra djela – vaše propovijedanje, evangelizacija i davanje – moraju proizaći iz našeg zajedničkog vremena. Mora doći s mog stola.”
Crkva u Efezu izgubila je očitu prisutnost Krista u svojoj sredini. Uzeli su Isusa zdravo za gotovo i to je utjecalo na njihovu službu. Jedno vrijeme su se voljeli i brinuli jedno za drugo, ali su jedno drugo počeli uzimati zdravo za gotovo. To je imalo katastrofalan učinak na njihov trud dobrih djela.
Bili su toliko zauzeti služenjem ljudima da su njihova djela postala fokus, a ne Kristova ljubav. Nedostajala je njegova snažna prisutnost.
Isus ih je upozorio: “Ako se ne promijenite, ako se ne vratite svojoj gladi za mnom, uzet ću vam ono što imate. Nećete više imati nikakav autoritet kada budete činili svoja dobra djela. Sve će biti uzalud.”
Vidim paralelu u današnjem svijetu. Neki od najtežih ljudi koje sam poznavao su oni koji su radili za odjele socijalne skrbi i socijalne agencije. To se posebno odnosi na one koji su radili u psihijatrijskim odjelima ili sa zlostavljanom djecom. Ti su ljudi bili iskreni, predani radnici, ali postalo im je previše bolno suočiti se s patnjom kojoj su svakodnevno svjedočili. S vremenom su očvrsnuli.
Isto se može dogoditi i kršćanima. Propovjednici i službenici laici podjednako vide toliko boli i grijeha u ljudima kojima služe da mogu teško rasti. Isus je ovu tvrdoću uputio pastoru u Efezu. “Nekoć si bio tako nježan s drugima. Imao si takvu ljubav prema ljudima i slušao si ih. Sad si se oglušio. Sjediš s njima, ali si otvrdnuo na njihov plač. Vršiš službu na pokretnoj traci, bez života. Nemam drugog izbora nego ukloniti svoju prisutnost od tebe.”
Kažem vam, Bog neće čuti izgovore ni od koga. Isus može biti svačiji sve-u-svemu ako nastavi duboko komunicirati s njim. Trebaju piti njegovu prisutnost ako žele da im njegova riječ oživi.
U svjetlu Otkrivenja 2-3, svaki se vjernik mora zapitati: “Jesu li me moja dobra djela, proučavanje Biblije i služenje lišili zajedništva s Isusom? Jesam li još uvijek gladna za njim kao nekad ili sam nešto izgubila?”
Od sedam crkava u Otkrivenju 2, zajednica u Efezu je sagriješila izgubivši prisnost s Isusom.
Zamislite zajednicu koja udobno sjedi tijekom jednosatnog bogoslužja. Ti kršćani čuju kratku propovijed o tome kako se nositi sa životnim stresovima, a zatim izjure kroz vrata. Oni ne osjećaju nikakvu potrebu da budu slomljeni ili skrušeni pred Kristom. Oni nisu prisiljeni biti uzburkani ili osuđeni prodornom porukom. Nema povika “Gospodine, otopi me, slomi me. Ti jedini možeš zadovoljiti moju glad.”
Gdje je revnost koju su imali prije? Ti su vjernici nekoć bili željni proniknuti u Božju Riječ i razgolititi svoja srca pred svjetlom Duha. Sad misle da su sve to prerasli. Stoga ograničavaju svoje kršćanstvo na nedjeljno jutro.
Isus je toliko volio ovog pastora i njegovu zajednicu da im je dao do znanja da donosi drastične mjere. Ljubljeni, Krist nam se danas obraća s istom hitnošću. On nam govori, baš kao što je rekao Efežanima: “Ovo je sve o večeri sa mnom. Radi se o otvaranju vrata kad pokucam. Sada vas zovem da dođete i pričestite se. Imam sve što ti treba. Kvalitetno vrijeme koje provedete sa mnom daje vam snagu putem mojih resursa. Naše vam zajedništvo daje ono što vam je potrebno za nastavak službe. Sve mora proizaći iz našeg zajedničkog vremena.”
Tako će Kristova crkva održati svoje svjedočanstvo u ovim posljednjim danima. Vratite se svojoj prvoj ljubavi i vidite ga kako se ponovno kreće u vašem životu. Amen.
Izvor: Ovdje
