Prava, crna, đavolja oholost javlja se onda kada toliko malo držite do drugih da vas uopće nije briga što misle o vama.
Naravno, posve je u redu, a često nam je i dužnost da se ne obaziremo na ono što drugi misle o nama, ukoliko imamo dobar razlog za to, naime, ukoliko nam je važnije što o nama misli Bog.
Međutim, ohol čovjek ne vodi računa o mišljenju drugih ljudi iz posve drugoga razloga. On kaže: “Zašto bih se brinuo za pljesak te svjetine? Kao da njezino mišljenje išta vrijedi?
Pa čak kada bi i vrijedilo, zar sam ja djevojka na prvome plesu pa da se crvenim zbog svakoga komplimenta? Ne, ja sam cjelovita, odrasla osoba.
Što je taština a što oholost? Taština je u krojenu svih grijeha i to je jedno veliko zlo.
Čovjek se svega može prije riješti nego taštine. Činiti djela radi ljudi a ne radi Boga to je taština.
Srž taštine je kada te nije briga što Bog misli o tebe a važno ti je što drugi misle o tebi. Ništa nas toliko ne zapečati kao oholost.
Papa Franjo kaže: “pohlepa, taština i oholost su korijen svakog zla. Izgledaš kao sveta sličica u unutra si ništa”…
