U vremenu kada se samopouzdanje često miješa s ohološću, a želja za priznanjem s taštinom, Crkva ponovno snažno upozorava na grijehe koji ne razaraju samo odnose, nego i samu dušu čovjeka.
U jednom od svojih duhovnih razmišljanja, Don Josip Radič jasno govori o oholosti i taštini kao „mani“ koja neprimjetno izjeda čovjeka iznutra i duhovno i tjelesno.
Isus nas u Evanđelju neprestano upozorava na grijehe srca, one koji nisu uvijek vidljivi drugima, ali duboko ranjavaju čovjekov odnos s Bogom.
Što je taština, a što prava oholost
Taština je, kako ističe don Josip Radič, u korijenu mnogih grijeha. To je stanje srca u kojem čovjek čini dobra djela ne radi Boga, nego radi ljudi, priznanja i pljeska.
Srž taštine nije u tome da čovjeka zanima mišljenje drugih, nego u tome da ga više ne zanima što Bog misli o njemu, dok mu je presudno kako ga drugi vide.
Oholost ide još dublje. Ona se ne očituje samo u traženju pohvale, nego u potpunom omalovažavanju drugih. Ohol čovjek ne mari ni za mišljenje ljudi ni za Božji sud jer sebe stavlja u središte.
Zašto Isus upozorava na ovaj grijeh
Isus jasno pokazuje da prava, „crna“ oholost razara čovjeka iznutra. Takva oholost govori: „Zašto bih se obazirao na druge? Njihovo mišljenje ionako ne vrijedi.“
To nije sloboda, nego duhovna sljepoća. Čovjek postaje zatvoren za istinu, savjet, ispravak i obraćenje. Upravo zato oholost, kako kaže don Josip Radič, najviše „zapečaćuje“ čovjeka i udaljava ga od Boga.
To je snažan poziv na ispit savjesti ne samo o vanjskim djelima, nego o nutarnjim motivima. Čovjek se, kako kaže don Josip Radič, svega može lakše odreći nego taštine. Zato Isus neprestano poziva na poniznost, istinu i življenje pred Bogom, a ne pred očima svijeta.
Prava sloboda ne dolazi iz ignoriranja drugih, nego iz življenja u Božjoj istini, gdje je važnije što Bog misli o nama nego što o nama govori svijet.
