U novom intervjuu s John-Henryjem Westenom, biskup Athanasius Schneider raspravljao je o nizu važnih tema vezanih uz trenutnu krizu u Katoličkoj Crkvi.
Na pitanje o temi pričesti na ruku, biskup Schneider je postao ozbiljan te izjavio da je „pričest na ruku jedno od teških zala unutar Crkve“.
Svoje je stajalište obrazložio riječima: „To je najteže zlo, jer u svojim crkvama doslovno gazimo Gospodina nogama. To je Gospodin, Njegovo Veličanstvo, skriven u tom sićušnom djeliću hostije čestici koja bude zgažena.“
“Ovo je veliko zlo”, upozorio je Schneider. “Moramo to, što je prije moguće, zaustaviti… Dosta!”
U tom kontekstu osvrnuo se i na COVID-mjere, kada su, kako kaže, mnogi biskupi išli i dalje od zahtjeva vlasti. To je, po njegovu mišljenju, bila „žalosna demonstracija stanja vjere tih biskupa“, koji su više brinuli o ovozemaljskim nego o vječnim stvarima.
“Biskupi i svećenici koji su sudjelovali u tim zatvaranjima”, dodaje Schneider, “morat će odgovarati pred Vječnim Sucem, Isusom Kristom.”
Biskup Athanasius Schneider katolički je prelat koji služi kao pomoćni biskup Astane u Kazahstanu. Član je Redovnih kanonika Svetog Križa iz Coimbre, poznat po čvrstom zalaganju za liturgijsku tradiciju Crkve prije Drugog vatikanskog sabora te po otvorenoj kritici određenih aktualnih crkvenih smjerova, uključujući i one povezane s papom Franjom.
Iako Katolička Crkva dopušta primanje svete pričesti i na ruku i na usta, neki biskupi i svećenici upozoravaju da je pričest na ruku pogrešna i duhovno štetna praksa.
Među njima je i kardinal Robert Sarah, bivši prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, koji je izjavio da je “pričest na ruku praksa koju treba snažno obeshrabriti, u skladu s prijašnjim odredbama Crkve.”
U predgovoru knjige Pričest na ruku, kardinal Sarah piše:
“Anđeo mira u Fatimi pokazao nam je kako se trebamo pričešćivati s Tijelom i Krvlju Isusa Krista. Nažalost, molitva zadovoljštine koju je Anđeo tada nadahnuo nije nimalo zastarjela.”
Upozorava na grijehe zbog kojih je potrebno dati zadovoljštinu Bogu, uključujući svetogrđa, pričesti primljene u teškom grijehu, bez vjere ili izvan stanja milosti. Posebno naglašava opasnosti profanacije Euharistije, o čemu svjedoče i neki obraćeni sotonisti.
Sarah dalje piše:
“Široko rasprostranjena praksa primanja pričesti na ruku dovodi do velikog raspršivanja svetih fragmenata. Pažnja prema najmanjim mrvicama, briga za pročišćavanje svetih posuda i izbjegavanje dodirivanja Hostije znojnim rukama sve to postaje čin ispovijedanja vjere u stvarnu Isusovu prisutnost, čak i u najmanjoj čestici posvećene hostije.”
“Ako vjerujemo da je to Isus, nije važno koliko je velik ili mali komad Hostije. Tvar je ista – to je On.”
Zaključuje ozbiljnim upozorenjem:
“Najveći dijabolički napad današnjice sastoji se u pokušaju gašenja vjere u Euharistiju, kroz širenje zabluda i poticanje neprikladnog načina primanja pričesti. Taj se duhovni rat, između Mihaela i njegovih anđela s jedne strane, i Lucifera s druge strane, nastavlja u srcima vjernika. Sotonina meta je žrtva mise i stvarna Kristova prisutnost u posvećenoj hostiji.”
