Bog ne može koristiti čovjeka dok ga ne dovede na sveto tlo. Sveti Bog mora imati svetog čovjeka na svetoj zemlji.
Sveto tlo nije fizičko mjesto, već duhovno. Kad je Bog zapovjedio Mojsiju da skine cipele jer je bio na svetom tlu, nije mislio na nekretninu veličine dva puta četiri. Govorio je o duhovnom stanju.
Bog je pozvao Mojsija iz gorućeg grma, zapovjedivši mu: “Izuj obuću s nogu svojih, jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo...” (Izl 3,5).
Mjesto je bilo sveto! Koje mjesto? Duhovno stanje u koje je konačno došao. Mojsije je stigao do mjesta u svom rastu gdje je Bog mogao doći do njega. Sada je bio na mjestu prijema, spreman slušati. Bio je zreo i spreman da se s njim pozabavi sveti Bog.
Nemojte ni na trenutak pomisliti da je samo Mojsije bio na svetom tlu. Takav je bio i cijeli Izrael, iako su bili na kraju svoje nade. Nikada nisam vjerovao da bi Bog držao cijelu naciju u ropstvu samo da bi Mojsiju dao vremena da sazrije u milostivog vođu. Naš Gospodar ne poštuje osobe. Bog je u tih 40 teških godina pripremao Izrael kao i Mojsija. Presudom punom ljubavi, Gospodin je tjerao Izrael natrag na sveto tlo – natrag u glad za Jehovom.
Dok je Mojsije bio na gori i bio lišen svih svojih prava – jer to je ono što je značilo skidanje njegovih cipela – Izrael je bio u dolini lišen svake ljudske snage. Mojsije ne bi imao nikakva prava; Izrael, nema snage. Bog se nije mogao pokazati jakim u njihovu korist ni na koji drugi način. Veliki “JA JESAM” se otkrivao!
Što je “Sveto tlo”?
Dopustite mi da nabrojim barem tri opisa ovog duhovnog stanja.
1. To je mjesto gdje je sva skrivena guba izložena. Mojsije je doista bio čovjek kojeg je Bog dotaknuo. Bio je nadnaravno pozvan i bio je pun otkrivenja o tome tko je Bog. Bilo mu je dopušteno znati vodstvo kao što je malo drugih ljudi znalo. Bio je ponizan, pobožan i opterećen slavom Božjom. Volio je Boga i tugovao zbog grijeha ljudi.
Unatoč svemu tome, Mojsije nije znao za gubu u svojim njedrima: “I reče mu Jahve: Stavi ruku svoju u njedra.” gle, ruka mu bijaše gubava kao snijeg…” (Izl 4,6).
Kakav užas — posegnuti u vlastita njedra i dodirnuti gubu! Kakva ogledna lekcija o potpunoj izopačenosti tijela. U starcu nema ničega osim bolesti i smrti. Kako Mojsije može ispružiti gubavu ruku da donese izbavljenje? Nemoguće!
Je li se Bog prepustio maloj magiji s Mojsijem? Ne! Nema vremena za trikove i smicalice. Ovo je bila snažna lekcija koju Božji čovjek mora naučiti. To je bio način na koji je Bog rekao svom čovjeku: “Kada ja vladam, na kraju povrijeđuješ ljude, navlačeći prijekor na Moj rad. Kada pokušavaš izvršiti Moj posao na spektakularne, tjelesne načine – služiš smrti, a ne životu.
“Ne mogu koristiti tu staru prirodu iz Egipta — ne može se transformirati — uvijek će biti gubava. Mora postojati novi čovjek, onaj koji je uhvaćen u slavu i moć ‘JA JESAM’!”
Mojsiju je bilo naređeno da svoju gubavu ruku vrati u njedra. “I opet stavi ruku svoju u njedra i iščupa je iz njedara, i gle, opet se pretvori kao drugo tijelo…” (Izl 4,7).
Učinit će to opet pred očima svega Izraela. Božji će narod vlastitim očima vidjeti ne samo čudesno pomazanje na sluzi Gospodnjem, nego i njegov potencijal za užasno zlo. Nisu smjeli baciti pogled na Mojsija, već na veliki “JA JESAM”. Je li se itko u Izraelu tog dana usudio staviti ruku u njedra – bojeći se gube koja je ležala skrivena u njima samima? Tijelo je toga dana bilo razotkriveno, u svoj svojoj ružnoći i pokvarenosti.
Ispružena ruka predstavlja službu. Njime su se otvorila mora, pala vatra i dogodila su se čuda. Tko se danas od nas usuđuje ispružiti gubavu ruku? Tko će pokušati obaviti Božji posao s grudima punim nerazotkrivene gube?
Uvijek će biti tu, latentno u starom čovjeku – grešna priroda. I Bog želi da to bude izloženo našim duhovnim očima. Ne samo da u nama nema “ničeg dobrog” – u nama postoji i nešto gubavo! To je ta užasna stvar koja žudi protiv Duha, ta smrtonosna stvar za koju se mora umrijeti, na križu.
Kakva je to žalost u Božjem srcu odbaciti tolika djela učinjena u Njegovo ime, jer imaju gubu u sebi. Guba ega. Guba ljudskog uspjeha — natjecanje — samomotivacija.
Guba radnika prožima sve čega se dotakne. Za Boga se može stvoriti veliko, čak spektakularno djelo. Svi mogu pohvaliti njegovu veličinu, veličanstvenost. Ali istina će izaći na vidjelo. Ako u sebi ima sjeme gube, širit će se dok na kraju ne ubije.
Što je guba nego grijeh? Skriveni, nerazotkriveni, nenapušteni grijeh! Što se događa kad Božji čovjek stane na sveto tlo? Njegova nutarnja duša je otkrivena! Njegovi najdublji, skriveni grijesi iznose se na vidjelo. Ne možeš lagati s gubavom rukom koja ti bulji u lice. Više ne govorite ljudima što ste učinili za Boga — ne hvalite se svojom službom Njemu. Previše ste poniženi izlaganjem onoga što je u vašem tijelu. Nikada više nećete olako shvatiti potencijal za zlo, skriven u tijelu.
Hvala Bogu za taj drugi, posvećujući dodir! Taj trenutak čišćenja, kada se vjerom staro tijelo uklanja i ruka službe pročišćava. Kad ponovno budemo obučeni u pravo tijelo — Njegovo tijelo.
2. Sveto tlo je mjesto bez ugleda
Mojsije se smanjio na nultu točku. Nekoć je bio visoko cijenjen, poštovan na visokim državnim mjestima, velik u ugledu i ugledu. Kretao se među imućnima i utjecajnima, vjerojatno najpoznatiji čovjek svoga vremena. Bio je savjetnik vladara.
Ali Bog ga nije mogao upotrijebiti dok ga nije otrgnuo od njegove popularnosti i poštovanja. Tko ga je sada poznavao? Skriven, daleko od pogleda — ušutkan i bez utjecaja. Nije imao izlaza za svoju veliku energiju. Nitko se sada nije držao svake njegove riječi. Koji bi svjetski vođa poslušao takvog čovjeka — izoliranog pastira, bivšeg?
Ali istog trenutka kada je Mojsije dosegao nultu točku – kada je njegov ugled bio potpuno izgubljen i nije ostalo ništa od starog, samoreklamiranog Mojsija – bio je na svetom tlu!
Koliko je dugo Bog čekao kraj tog grma, spreman izbiti u veličanstveno novo otkrivenje? Samo do tog konačnog, prijelomnog trenutka kada Mojsiju više nije bilo stalo do njegovog rada ili ugleda. Kad je odustao od posljednjeg traga ugleda, pronašao je otkrivenje.
Gospodin Isus je stajao na ovom istom svetom tlu. Sveto pismo kaže,
“Uništio je sebe i uzeo na sebe lik sluge…” (Filipljanima 2,7).
Bio je to namjeran izbor – izbjeći ugled i postati sluga. Hvala Bogu za one koji su ponovno pozvani na takvo sveto tlo, nastojeći se smanjiti da bi On mogao rasti.
Jedan veliki Božji čovjek je napisao: “Božji čovjek koji istinski propovijeda Riječ konačno će odustati od ideje da bude poznat. Ako propovijeda Krista, njegov će ugled stalno padati; Krist će rasti. Pravi proroci umiru nepoznati. Bog im daje njihove obveze tek nakon što umru.”
Vjerujem da! Ako ja kao ministar stječem veći, širi ugled, nešto nedostaje mojoj poruci. Sebstvo je previše istaknuto. Krist bi trebao dobivati, ja bih trebao gubiti priznanje. Trebao bih postati manje poznat kako godine budu prolazile dok, poput Paula, ne završim zatvoren s Bogom.
Nedavno sam pisao braći koja upravljaju Kingston Trustom u Engleskoj. Ovi pobožni ljudi dali su svoje živote distribuciji knjiga koje su napisali JB Stoney, Darby, Coates i drugi pobožni engleski Božji ljudi koji su sada s Gospodinom. Ovi ljudi su mi uzburkali dušu. Njihovo znanje o Kristu je zastrašujuće. Ponovno tiskam neke od njihovih poruka i zamolio sam Kingston Trust da mi dostavi njihovu biografsku pozadinu. Bio sam duboko dirnut odgovorom koji sam dobio.
“Dragi Davide – Ovi su ljudi radili uglavnom nepoznati i nepriznati u svoje vrijeme. Dopustili su da se malo piše o njima; prema tome, nema vam što poslati. Bili su zabrinuti samo za Kristovu slavu i nisu marili za ugled ili priznanje. “
Nema slika! Nema brošura koje opisuju kako i što propovijedaju! Bez isječaka iz tiska; nema glamura, nema cvjetnih preporuka poznatih ličnosti. Od njihova rada ili ugleda nije ostalo ništa osim veličanstvene poruke Krista Gospodina. Uglavnom su svoje poruke potpisivali samo inicijalima. Brinuli su se da bi ih netko mogao pohvaliti i Kristu oduzeti svu slavu. Nije ni čudo što su imali otvoreno nebo!
T. Austin – Sparks nije čak ni želio da njegove naslovnice budu u boji – da ljudima ne bi skrenuli pozornost s poruke. Obični omoti za velika otkrića. Nigdje ne mogu naći sliku ovih pobožnih ljudi. Svi su umrli u vjeri, odbačeni od strane organizirane religije i uglavnom nepoznati u svoje vrijeme. Ipak, danas govore glasnije nego ikada.
Koliko bi evanđelista danas pristalo na onu vrstu zatvaranja službe koja je Pavlu? Jednog dana on je zauzeti pastir crkava diljem svijeta. On je plodan evanđelist, učitelj — koji potresa narode. On putuje, on obučava radnike, on liječi mnoštvo u Božjoj sili. Sljedeća slika je potpuna izolacija. Sklonjen je s vidika, u mračni zatvor.
Ali hvala Bogu na tom gašenju! Iz njega su proizašle poslanice Kristovu tijelu. Bilo je to vrijeme bez ugleda – ali veličanstveno otkrivenje.
Iskreno ću vam reći što mislim da bi jedan broj poznatih ministara trebao učiniti. Zatvorite sve to na neko vrijeme i ostanite nasamo s Bogom. Uđite u vrijeme i mjesto bez reputacije. Smanjenje! Isključite sve strojeve – isključite sve kamere – utišajte sav publicitet. Neka sva promocija prestane. Neka se dragi Božji čovjek izolira od očiju javnosti, i neka se dotakne Boga za novu objavu Kristovu. Zatim vratite ono što je od Boga, u pročišćenom obliku.
Što se može izgubiti? duše? Kako mu Božji čovjek može ugoditi više nego tako što će biti zatvoren nasamo s Njim, smanjiti se i dobiti istinsko otkrivenje? Božje kraljevstvo ne ovisi ni o jednom čovjeku ili službi. Bog je više zainteresiran da osvoji sve mene, nego da ja osvojim cijeli svijet za njega. Nadalje, svijet ne mogu spasiti ljudi koji se odbijaju smanjiti.
Neka se svi smanjimo! Neka samo On raste! Daj Bože da se vratimo na ovu svetu zemlju.
3. Sveto tlo je uvjet slobode od materijalizma.
“Napustio je Egipat… izabravši radije patiti s Božjim narodom nego neko vrijeme uživati u zadovoljstvima grijeha…” (Hebrejima 11:25-27).
Ništa brže ne iscrpljuje moć i autoritet čovjeka Božjeg od materijalizma. Pravi sluga ne može svoje srce okrenuti Bogu i stvarima ovoga svijeta istovremeno.
Materijalizam nisu “stvari” same po sebi, već potraga za stvarima. Materijalne stvari su gorivo koje potpaljuje našu požudu.
Krist stoji pred nama kao prijekor pred kojim ne možemo zatvoriti oči i uši. On je u evanđelju postavljen pred nas kao siromah, prezren, pogrđen, progonjen, bez mjesta gdje bi glavu naslonio. Isus nikada nije uživao u stvarima ovoga svijeta – ni u njegovoj imovini, bogatstvu, zadovoljstvima ili uspjehu. Bio je zadovoljan svagdašnjim kruhom. I to je sve za što On traži od nas da također molimo.
Da su stvari ovoga svijeta imale ikakvu vrijednost, On bi sigurno u njima sudjelovao. On je zanijekao te stvari jer je znao da nemaju vrijednosti ni vrline. Znao je kako stvari ovoga svijeta mogu postati predmetom čovjekove ljubavi, gutajući sve njegovo vrijeme i energiju. Znao je kako materijalne stvari odvlače duše od Njegove ljubavi. Zato je naš Gospodin izlio prezir na stvari ovoga svijeta.
Krist je htio da budemo toliko odvojeni od ovog svijeta i njegovih stvari da bismo bili spremni otići i biti s Njim trenutno. Kakva šteta što dajemo prednost fizičkim blagoslovima starog saveza u odnosu na duhovne koje je obećao Krist!
Bog poziva Crkvu da se odvoji od ove pohlepne jurnjave za stvarima ovoga svijeta, jer poznaje ispraznost i uznemirenost koju ona uzrokuje. Kako tužan dan, kada nam naš Gospodin pokazuje koliko su prezira vrijedne stvari za koje se borimo, molimo i brinemo.
Ispričavamo Isusovo siromaštvo kao neophodno za Njegovo djelo otkupljenja. Budući da nismo otkupitelji, ne mislimo da bismo trebali trpjeti isti način života. Zasigurno Krist ne očekuje da svi žive kao što je on živio, ali gazeći stvari ovoga svijeta i prezirući ih, naš Gospodin nam pokušava reći da one nisu vrijedne naše naklonosti.
Kristovo je evanđelje iznijelo na vidjelo novi način života. Novi način poniznog buđenja s Gospodinom kao stranci koji nemaju ljubavi za ovaj svijet. Apostoli su živjeli kao i naš Gospodin, a umrli su u siromaštvu, progonstvu i nevolji. Izneseni su kao primjeri patnje i sramote kako bi se Božja milost i ljubav mogle otkriti kroz nebeske stvari.
Pavao je rekao: „Sve do ovoga časa i gladujemo, i žeđamo, i goli smo, i bijemo se, i nemamo sigurnog prebivališta… pogrđeni, blagoslivljamo; progonjeni, trpimo – stvoreni smo kao prljavština ovoga svijeta i otpad su od svega do današnjega dana…” (1. Korinćanima 4,9.11–13).
Zašto Bog daje toliko svjetovnog uspjeha i bogatstva najpodlijim i najzločestijim ljudima? Bog izlijeva bogatstvo i slavu čak i na svoje najgore neprijatelje. Bezbožnici dobivaju najveći dio dobara ovoga svijeta. Diktatorima je izliveno više bogatstva nego što su znali što će s njim. Vidite koliko Bog malo cijeni svjetovne stvari po načinu na koji ih tako besplatno daje prokletima. Arapi danas posjeduju većinu bogatstva ove zemlje. Prezirivi Boga su preplavljeni s toliko novca da ne mogu uživati niti iskoristiti sve.
Da su imovina, novac i uspjeh na bilo koji način pobožni ili posvećeni, bi li Gospodin bio tako velikodušan da ih poklanja najgorim grešnicima? Kad su Krist i njegovi učenici hodali ovom zemljom, bili su okruženi bogatstvom i raskoši rimskih moćnika. Ali ono za čime su ovi zlobnici toliko žudjeli, Krist je potpuno odbacio. Gledao je na to kao na zamku. Propovijedao je i podučavao da to može uništiti čovjekovu dušu. Uzdizao je izvrsnost i superiornost duhovnih vrijednosti nad tjelesnim. Krist je također znao potpuno nezadovoljstvo i razočaranje onih koji su imali sve što im je srce moglo poželjeti. Ostavio ih je praznima i neispunjenima. Također, znao je za glupost ljudi koji su imali sigurnost u materijalnim stvarima.
Govorimo o bogatstvu naših biblijskih patrijarha. Neki od naših pobožnih predaka doživjeli su stotine godina i to im je dalo vremena da uživaju u velikom zemaljskom blagostanju, ogromnim imanjima, besprimjernim bogatstvima. Ali također je donio nasilje i bezboštvo koje je završilo potopom.
Da bismo došli na sveto tlo, moramo presjeći uže materijalizma. Još nisam došao na to mjesto, ali to mi je cilj. Ne imati mjesta ovdje na zemlji, nego dati svo vrijeme i energiju u slijeđenju Kristove objave. Onda možda možemo reći s našim očevima: “Uzmi cijeli ovaj svijet, ali daj mi Isusa.“
