Prije gotovo dvije godine mislila sam da imam sve.
Karijeru, dobar brak, riješeno stambeno pitanje, puno prijatelja i čak četvero djece. Bila sam zadovoljna i sa svojim fizičkim izgledom – moje tijelo kao da nije prošlo kroz tri trudnoće, od toga jednu blizanačku. “Kao da nisi ni rodila”, komentirali bi poznanici.
A onda sam odjednom, “preko noći”, izgubila tlo pod nogama. Moj ego, koji se nakon rođenja mojih blizanki napuhao do neba od ponosa što ih sve uspjevam “hendlati” i što mi ne treba pomoć ni od koga jer sam prava majka kraljica, puknuo je iznenada kao balon.
Moj muž me odbacio! Ne baš doslovno, ali tako sam se ja osjećala. Nije vidio mjesto u našoj obitelji koja je za njega postala brojčano nadmoćna, a posebno se nije vidio uz mene, u našem braku. Koji udarac na ego! On mene odbacuje?! Mene – koja se brinem bespogovorno za našu djecu i koja ga ne opterećujem obvezama i dijeljenjem odgovornosti i zadataka oko djece! Mene – koja sam vječito pozitivna i koja dajem sve od sebe da sve funkcionira besprijekorno i koja rijetko pokazujem da mi je teško i da mi treba pomoć. Mene – koja sam prošla s njim i dobro i zlo i svaki put odlučila i dalje biti uz njega.
Mene – koja se nisam protivila nekim njegovim odlukama u cilju ostvarivanja njegovih vlastitih snova u trenutku kada smo saznali da sam trudna s blizancima. Svi su tvrdili da su ti neki njegovi potezi ludost, ali ja sam šutjela i “čuvala mu leđa”- razumjela sam i onda kada nisam u potpunosti razumjela. Smatrala sam da je važno da je on zadovoljan. To je njegov san, naporno radi i zarađuje, a meni novac ionako ne predstavlja bitan faktor u životu. Bilo mi je jedino bitno da naša obitelj financijski ne trpi zbog njegovih odluka.
(Sada smo dospjeli na sklizak teren; mnogi će početi osuđivati moga muža, a meni davati za pravo. Ako se prepoznate među takvima, sada je vrijeme da na kratko zastanete. Kakva je to ljubav u koju vjerujete i za koju živite? Ljubite li uistinu onako kako nas Krist poziva da ljubimo? Lako je voljeti i biti sretan kada je sve u redu i kada nam je ljubav uzvraćena. No, možete li ljubiti i onda kada vas odbacuju, pogrđuju, kada se osjećate nevoljeno?)
Doživjela sam totalni emotivni krah. Moja duša je bila prazna, a srce ispunjeno gnjevom, razočarenjem i rezigniranošću. Osoba koja je trebala biti moj stup i oslonac u svim životnim (ne)prilikama povrijedila me kao nitko nikada u životu. Nisam nikako mogla prijeći preko toga i nisam se mogla natjerati da se, kao i puno puta u životu prije toga, bacim na koljena i zatražim od Gospodina utjehu, zaštitu i spasenje. Inače, u to sam vrijeme živjela odvojena od Boga, pritisnuta teškim grijesima. Mislim da nisam bila ni svjesna koliko sam duboko zaglibila.
Nikad nisam bila osoba koja će očajavati i zbog čega, a u ovoj situaciji si to pogotovo nisam mogla dopustiti. Kako bih se zaštitila od daljnjih povreda i donekle sačuvala svoje dostojanstvo, odlučila sam svoga muža u srcu „odgurnuti“ od sebe i posvetiti se svom mikrokozmosu koji sam izgradila sa svojom djecom. Nije to ništa neuobičajeno, tako nas svijet uči da se treba ponašati. Onaj tko nas je povrijedio, ne zaslužuje nas; osuđujemo ga i uspoređujemo s drugima, a nerijetko pomišljamo na „idealnu“ osobu koja bi mogla zamijeniti njegovo/njezino mjesto i prigrliti našu djecu kao svoju.
Baš kada sam skupila komadiće svoga slomljenog srca i pomela ostatke svoga, činilo se, propalog braka i tako prazna i ranjena nastavila sa svojim životom koji nisam tako htjela živjeti, doznala sam da imam rak koji se inicijalno već jako proširio mojim tijelom.
Metastatski rak?! Imam 38 godina, četvero male djece od pet i tri godine i dvije bebe od godinu i pol. Mora da se netko stvarno šali s mojim životom! Ova me spoznaja „zakucala“.
Šah-mat pozicija.
Vrlo brzo, nakon početnog šoka i suočavanja s nevjerojatnim životnim okolnostima, uslijedio je potpuni obrat. Doživjela sam toga istoga dana, kada sam i saznala za svoju šokantnu dijagnozu, potpuni izlijev Božanskog milosrđa. Te sam se večeri nanovo rodila. U periodu koji je uslijedio,polako sam se vraćala Izvoru koji je bio presušio u mome srcu tijekom vremena, ali nikad nije u potpunosti nestao.
“Gospodin moj i Bog moj!”, zavapila sam iz dubine svoje duše, mada nisam bila ni svjesna svojih riječi i milosti koja se počela obilno ulijevati u moju dušu i natapati onu pustinju u meni.
“Bog moj i sve moje! Gospodine, smiluj se! Nisam dostojna, ali samo reci riječ…”
Prošlo je od tada gotovo dvije godine. Za sebe tvrdim da sam zdrava. Doduše, ne i fizički. Ali zdravlje duše je zapravo jedino zdravlje koje priželjkujem. Prepuna sam Božanske ljubavi i konstantno gladna i žedna Njegove prisutnosti u svom svakodnevnom životu. Svaki trenutak moga života postao je proslava Njegove ljubavi. Apsolutne ljubavi koja je sve pročistila, ozdravila i oživila u meni.
Ali ono što je najvažnije – počela sam svakodnevno moliti za svoga muža i za naš brak. Svaki dan bih mu opraštala u Duhu, u Duhu sam i njega molila za oprost, zahvaljivala sam za njega i blagoslivljala ga. Sve u Duhu, na koljenima, u gluho doba noći, dok su dječica u susjednoj sobi bezbrižno spavala. U početku je bilo jako teško ukladiti izgovorene riječi sa stanjem srca i uma, ali molila sam Gospodina za milost da svoga muža gledam onako kako ga i On gleda. Znala sam da ga On ljubi više od ičega, bez obzira na sve, baš kao i mene.
Sada imam drugačiju perspektivu u odgoju svoje djece, drugačije gledam i na svoga muža. Učim se kako ljubiti onako kako nikad nisam. Ponosna sam na svoga muža i na njegovu prisutnost u našoj obitelji. Sada tek shvaćam da mu nije bilo lako; malo se priča o krizi identiteta u braku i obitelji. Samo se osuđuje i pribija na stup srama. On je svjesno ostao uz mene, uz nas. I trudi se svaki dan, baš kao i ja, korak po korak. Svjesna sam da nas čeka sveobuhvatna i dugotrajna “generalka” puna padova i suza, ali trnovit je put do svakog cilja.
Tek sada mogu reći da volim svoga supruga svim svojim srcem i zahvalna sam svojoj bolesti što me naučila da ga ne doživljavam zdravo za gotovo, što nas u patnji oboje pročišćava i daje nam priliku da se u potpunoj slobodi ponovno odlučimo jedno za drugo.
Također, nismo sami nikada. I bez djece nismo nikada bili sami. Nismo prepušteni sami jedno drugome.
Svi koji ovo čitate, a koji ste slomljena srca zbog braka koji vam je u velikoj krizi; vi koji podnosite svoje križeve samo zbog djece ili očuvanja obitelji; vi koji ste na korak do razvoda; vi koji ste prevareni ili ostavljeni; vi koji ste i sami prevarili ili napustili i sada zbog toga imate ranu koja ne zacjeljuje; vi koji ste s godinama postali stranci jedno drugome; svi vi koji živite u nesretnim i samo “za van” skladnim brakovima…
Zatvorite na kratko oči i smirite se u sebi. Dopustite da vas Netko uzme za ruku i odvede u pustoš vaše ranjene duše. Predajte Mu svoje srce i svoju sadašnju situaciju. Predajte Mu i sve osobe koje su vam povjerene i svaku svoju emociju. Sve imenujte i predajite. Dio po dio, sloj po sloj. Sve dok ne budete potpuno goli. Raširite ruke i zazovite Duha Svetoga da vas sada ispuni i odjene u novo ruho. Staro ste upravo skinuli i predali Njemu.
Osjećate li kako vas ispunja milost, mir, radost, neobjašnjiva toplina? Klize li vam suze niz obraze?
On je tu, s vama i u vama. Od sada pa do svršetka svijeta. Nikad niste sami, nikada! Predajte mu sada i svoj brak i dopustite da se On pobrine za vas dvoje.
Ne odustajte od svoga supružnika nikada, kao što ni On ne odustaje od nas. Jedan meni dragi svećenik je u jednoj od svojih nadahnutih propovijedi rekao: “Borite se za svoje brakove! Do krvi, ako treba.”
Ne tvrdim da će se situacija popraviti na način na koji biste vi to htjeli. Ali jamčim da ćete ozdraviti. A onda će sve biti drugačije.
