Mnogi se smiju vjeri, Crkvi i Bogu, a ne znaju da i sami mogu doći u trenutke kada će tražiti milost i pomoć.
Biblija nas stalno podsjeća: ne rugaj se tuđim patnjama, jer nitko ne zna što ga čeka sutra. Tko danas ismijava vjeru, sutra može vapiti Bogu.
Mnogi se danas s podsmijehom odnose prema vjeri, molitvi i crkvi. Rugaju se onima koji kleče, koji mole, koji poste i pouzdaju se u Boga. Nazivaju ih slabima, zaostalim, “onima koji bježe od stvarnosti”. Smatraju vjeru nečim što je za stare ljude, bolesne i one koji “ne znaju drugačije”.
No Biblija nas opominje da takvo razmišljanje vodi oholosti srca. U Knjizi Mudrih izreka piše: “Tko se ruga bližnjemu, vrijeđa svoga Stvoritelja.” (Izr 17,5)
Nitko ne zna što mu donosi sutrašnji dan. Onaj koji se danas ruga, sutra može biti onaj koji kleči i plače pred Bogom, tražeći milost za sebe ili za svoje najmilije. Život je pun nepredvidivih trenutaka. Bolest, nesreća, gubitak — sve to može u jednom trenutku srušiti sigurnost na koju se čovjek oslanjao.
U Knjizi proroka Izaije stoji:
“Poniženi će biti ponosni pogledi ljudi, i oholost ljudska bit će srušena.” (Iz 2,11)
Isus je i sam bio predmet ruganja. Dok je visio na križu, prolaznici su mu se rugali: “Ako si Sin Božji, siđi s križa!” (Mt 27,40)
Ali nakon tri dana On je ustao iz groba i pokazao svoju moć nad životom i smrću. Oni koji su se rugali, postali su nijemi pred Njegovom slavom.
Zato vjera uči poniznosti. Onaj tko danas sudi i ismijava, sutra može biti onaj koji će moliti i tražiti ruku spasa. Zato neka nam srce uvijek ostane blago i ponizno — jer samo Bog zna kroz što ćemo u životu proći.
