Biblija je jedina knjiga u kojoj piše razni događaji i zbivanja, kako su ljudi živjeli u to vrijeme, kako je Bog blagoslovio narod ali i kažnjavao.
I danas je popularna i biti će skroz dok Gospodin ne dođe i ispuni što je rečeno u svetom pismu.
Kralj Ahab bio je oženjen Feničankom Izebelom koja je agresivno uvela kult ‘bogu’ Baalu i ‘božici’ Aštarti, dok je štovanje Jahve postalo zabranjeno. Predvođen kraljem i kraljicom, kao i iz straha od progona, narod je počeo okretati leđa Bogu Jahviju. Ilija je ostao dosljedan i svim se snagama zalagao za vraćanje slave pravome Bogu.
Kraljica Izebela dala je poubijati sve Jahvine proroke a istovremeno je postavila mnoštvo Baalovih svećenika. Zato je Ilija stupio pred kralja i otvoreno mu predbacio da on i njegova obitelj upropašćuju Izraela jer su se odmetnuli od svoje vjere, te mu je predložio da se na brdu Karmelu sam, kao jedini preostali prorok Jahvin, suprotstavi svim Baalovim svećenicima koji borave na dvoru, pa tako i njemu i cijelom narodu pokaže koliko je Jahve veliki Bog. prenosi portal hkm.hr
Predlaže mu da Baalovi svećenici zakolju i stave na žrtvenika jednog junca, ali bez paljenja vatre te da zazovu svoga ‘boga’ Baala da on pošalje oganj i tako spali žrtvu, a isto će učiniti i Ilija, zazivajući svoga Boga. Čija se žrtva upali, bit će to znak da je taj Bog pravi.
Kralj je pristao na nagodbu. Baalovi svećenici su uzalud od jutra do podneva zazivali svoga ‘boga’, no ništa se nije dogodilo. Kad je Ilija zazvao ime Jahvino spustio se oganj s neba, progutao žrtvu paljenicu, drva, kamenje i prašinu. Poslije toga dobio je sve Baalove proroke.
Tek je tada narod postao svjestan Božje veličine i ispravne vjere, kao i svojega zastranjenja. Prema Svetom pismu, Ilija nije umro, nego je uznesen na nebo, odnosno dok je razgovarao s prorokom Elizejem, spustila su se među njih ognjena kola s ognjenim konjima, a potom je Ilija u njima uzdignut na nebo i nestao. Kod Isusova preobraženja na Taboru u opisu trojice evanđelista-sinoptika uz Mojsija pojavio se i Ilija kao predstavnik zakona i proroka.
Snažni monaški pokret u IV. stoljeću gledao je u Iliji svoj uzor, osobito u njegovoj uzdržljivosti, siromaštvu, boravku u pustinji, postu i molitvi. Zato su ga nazivali čak: ”Naš poglavica”. Štovanje svetog Ilije, kao i inače starozavjetnih svetaca, veoma je rašireno u istočnim Crkvama. Na Zapadu ga štuju karmelićani a nebeski je zaštitnik Bosne i Hercegovine .
U slavenskom pučkom vjerovanju, što je prisutno iu našim krajevima, Ilija zapovijeda gromovima i kiši, pa se čak i naziva ”Ilija gromovnik”. Daleko je vrjednije od toga shvaćanja pogled na velikog starozavjetnog proroka u duhu onoga što nam o njemu govori Božja objava a to je da je bio poslušao Boga u svemu.
Njegova je veličina iu tome da pomazanje Duha koje je primio nije zadržao za sebe, znajući da Božje djelo mora napredovati i rasti. Zato je učio i ‘trenirao’ Elizeja za nasljednika na kojega je bacio plašt – simbolički je predao ono što je i sam primio, a učenik je u mnogočemu i nadmašio učitelja. Broj čudesa koja je učinio Elizej bila su dvostruko brojnija! Ne, u memoriji naroda Ilija ipak zauzima značajnije mjesto. S razlogom. Poruka njegova beskompromisnog života vrlo je velika za današnje vrijeme kad se neopoganizam širi u svjetskim razmjerima, opet uz snažnu podršku vladajućih elita. Ona glasi: Naš Bog pobjeđuje!
