Kako su se Egipćani brzo približavali Izraelcima, nisu imali kamo pobjeći. Planine s obje strane bile su gole, bez drveća ili špilja među kojima bi se sakrili. More ih je opkolilo s druge strane.
Bila je to nemoguća situacija. Sveto pismo kaže da u ovom trenutku, “Sinovi Izraelovi podigoše oči, i gle, Egipćani marširaju za njima. Zato su se jako uplašili, a sinovi Izraelovi zavapiše Jahvi” (Izl 14,10).
Pokušajte se staviti u njihovu situaciju. Oko vas je okupljena vaša obitelj: djeca, bake, djedovi i druga rodbina. Odjednom se čuje tutnjava kotača bojnih kola, zveckanje sabalja i žestoki ratni poklič ubojite, krvoločne vojske. Zar se ne bi bojao?
Bog je strpljiv s nama kada nas u iznenadnoj krizi svlada užasna navala ljudskog straha. Naš Gospodin nije težak upravitelj. Znao je da će ovo biti zastrašujuće iskustvo za Izrael. Zapravo, bio bi zadovoljan molitvom poput: “Gospodine, bojimo se! Ipak, znamo da si uvijek bio vjeran u izbavljanju nas. Kad smo bili u Egiptu, ti si nas izbavio od anđela smrti i svih pošasti. Znamo da imate moć da nas izbavite i iz ove krize. Oče, predajemo svoje živote u tvoje ruke!”
Je li to bio vapaj Izraela? Ne! Pismo kaže: „Tada rekoše Mojsiju: ’Budući da u Egiptu nije bilo grobova, zar si nas odveo da umremo u pustinji? Zašto si tako postupio s nama da nas izvedeš iz Egipta?… Ta bolje bi nam bilo da služimo Egipćanima nego da umremo u pustinji” (Izl 14,11-12).
Izraelci su bili sarkastični, gotovo do točke bogohuljenja. Ovo sigurno nije bio vapaj vjere. Ipak, Bog je odgovorio Izraelu: “Ne boj se. Stani i gledaj spasenje Gospodnje… Jahve će se boriti za tebe, a ti šuti” (Izl 14,13-14). Gospodin će se boriti za Izraelce i spasiti ih, ali prvo su se morali nositi sa svojim strahom.
Jeste li sada suočeni s vlastitom krizom? Pitate li se: “Gospodine, što bih trebao učiniti u tako strašnoj situaciji? Neka Božje obećanje Izraelu danas bude vaša snaga i neka odagna sav vaš strah!

