Mnogi si postavljaju ova pitanja što će biti kad završi ovaj život na zemlji, i dali ču biti opet sa svojim mužem ili ženom u nebu, Naravno, ako oboje prihvatite Kristovu ženidbenu ponudu i živite u vjernosti prema njemu u ovomu životu. evo što kaže o tome Riječ Božja
Pitanje o vječnom životu
Prije svega, trebamo znati jednu stvar – ovo zapravo nije pitanje o braku. To je pitanje o vječnom životu. Saduceji su bili židovska sekta koja nije vjerovala u život poslije smrti. Nisu vjerovali u raj i pakao. Naravno, negirali su i mogućnost budućeg uskrsnuća o kojemu je Isus propovijedao. Ovim su pitanjem htjeli pokazati koliko je apsurdna ideja da mrtvi ustaju na vječni život jer bi to dovelo do nerješivih situacija poput ove u kojoj svoj sedmorici muževa nakon uskrsnuća pripada ista žena.
Ali Isus se ne da smesti. On uzvraća:
„Niste li u zabludi zbog toga što ne razumijete Pisama ni sile Božje? Ta kad od mrtvih ustaju, niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebesima. A što se tiče mrtvih, da ustaju, niste li čitali u knjizi Mojsijevoj ono o grmu, kako Mojsiju reče Bog: Ja sam Bog Abrahamov i Bog Izakov i Bog Jakovljev? Nije on Bog mrtvih, nego živih. Uvelike se varate“ (Mk 12,24–27).
Druga zanimljiva stvar u vezi saduceja je to što su priznavali samo prvih pet knjiga Staroga zavjeta – Petoknjižje – u kojima se izričito ne navodi buduće uskrsnuće. Stoga obratite pažnju na to kako Isus ovdje potvrđuje svoj nauk o uskrsnuću mrtvih i vječnom životu citirajući tekst koji oni smatraju autoritativnim Knjigu Izlaska 3,6 kada Bog kaže: „Ja sam Bog Abrahamov,“ a ne „Ja sam bio Bog Abrahamov,“ što ukazuje na to da je Abraham i dalje živ.
Što Isus time poručuje o braku?
Iako ovo pitanje zapravo nije o braku, Isus ne zanemaruje tu temu. Dotiče je se u jednoj rečenici: „Ta kad od mrtvih ustaju, niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebesima“ (Mk 12,25).
Najprije bi morali znati da se bračni odnos ne nastavlja u Nebu. Vjernici će jedni druge prepoznati u Nebu i neće se prestati razlikovati kao muškarci i žene, ali se neće ženiti niti udavati. U tom će pogledu biti kao anđeli na nebesima
„Zar želite time reći da mi moja žena neće biti žena u nebu? Zar više nećemo biti u braku?“
„Zar time kažete da moj muž, s kojim sam provela proteklih 40 godina, neće više biti moj muž? Zar će mi biti kao svi ostali u nebu?“
Trebamo odmah na početku razjasniti jednu stvar. Zasigurno ćete poznavati svojega supružnika u nebu.
Tako će biti i s Vašim supružnikom. U nebu ćete ljubiti svoga supružnika više nego što ga ljubite sada. I (pod pretpostavkom da je Vaš supružnik također u nebu) on će zauzvrat savršeno ljubiti Vas.
U nebu ćete ljubiti i poznavati svog supružnika više
Mislim da je ono čega se bojimo kada čitamo o ovom Isusovom nauku mogućnost da nam osoba koja nam je bila najbliža i najdraža u ovome životu neće ništa značiti u vječnosti. No ne trebamo se brinuti oko toga. U nebu ćete poznati svoga supružnika više, a ne manje. Ljubit ćete svoga supružnika više, a ne manje. Bit ćete potpunije sjedinjeni sa svojim supružnikom, a ne manje.
Ono što nas zbunjuje je pomisao da „nećemo biti u braku“. U ovome životu prekid braka sa supružnikom označava razdvojenost i razvod. To označava podjelu i razdor. Zapravo, to je suprotno od onoga što sam upravo rekao o vašem odnosu u nebu. Isus ne govori o ovome životu. On govori o uskrsnuću. A nakon uskrsnuća brak više neće postojati – ne zato što će biti poništen, kao da se nikada nije ni dogodio – već zato što će biti ispunjen. Brak neće postojati zato što neće biti potrebe za njim.
Zar će vjera i nada u nebu iščeznuti?
Možemo bolje razumjeti zašto brak neće postojati u nebu ako pogledamo što sv. Pavao kaže o tri bogoslovne kreposti: vjeri, ufanju i ljubavi.
„A sada ostaju: vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav“ (1 Kor 13,13).
Zašto je ljubav najveća? Zato što je od te tri velike bogoslovne kreposti samo ljubav vječna. Vjera i ufanje će iščeznuti. One su prolazne.
Vjera, nada i ljubav jesu ono što što nazivamo glavnim moralnim načelima karakterističnim za kršćanstvo.
Spomenute milosti Duha nadilazi darove Duha a i trajnije su.
To postaje jasno tek kada shvatimo što su bogoslovne kreposti. Prema Svetom pismu, vjera je: „neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“ (Heb 11,1).
Naravno, ako oboje prihvatite Kristovu ženidbenu ponudu i živite u vjernosti prema njemu u ovomu životu.
Ako je vjera „uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“, onda nam u nebu neće biti potrebna vjera da vjerujemo u Boga, jer ćemo Ga gledati licem u lice. Vjera je krepost ovoga svijeta, a ne idućega.
Nadalje, Katekizam definira ufanje (nadu) kao: „bogoslovnu krepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja…“ (KKC 1817). Nada je žudnja usmjerena prema budućem ispunjenju. Kada posjedujemo ono za čime čeznemo, više se ne nadamo tome jer je to ostvareno. Prema tome, u nebu neće više biti potrebe za nadom, jer ćemo posjedovati ono čemu se nadamo. Poput vjere, ufanje (nada) je krepost ovoga svijeta, a ne idućega.
A najveća među njima je ljubav
Samo će ljubav, odnosno ljubav prema bližnjemu (lat. caritas) ostati jer je ljubav „bogoslovna krepost kojom Boga ljubimo iznad svega radi njega samoga, a svoga bližnjega kao sebe samoga iz ljubavi prema Bogu“ (KKC 1822). Ljubav nije nešto što nas samo usmjerava prema Bogu – „Bog je Ljubav“ (1 Iv 4,8). To je krepost ovoga svijeta, jer smo pozvani ljubiti Boga i bližnjega u ovome svijetu. No to je isto tako krepost nadolazećeg svijeta, u kojemu će ta ljubav biti savršena i toliko velika da ne možemo ni zamisliti. „Ljubav nikada ne prestaje“ (1 Kor 13,8).
Činjenica da vjera i ufanje neće biti potrebne u nebu ne znači da su to loše stvari. To samo znači da su ostvarile svoju svrhu. Ukratko, obavile su svoj „posao“.
Svrha braka
Ista je stvar s brakom. Poput vjere i ufanja, brak neće biti potreban u nebu, jer će njegova svrha biti ispunjena. Crkva oduvijek naučava da brak ima dvije svrhe (vidjeti KKC 1660):
- Dobro bračnoga para, a napose „pomoći jedno drugome u postizanju svetosti“ (Lumen Gentium 11,41), i…
- Stvaranje i odgoj djece.
Obje ove svrhe bit će ispunjene u nebu. Nećemo više trebati pomagati Bogu u stvaranju novih ljudskih stvorenja rađanjem djece jer će ljudska populacija biti potpuna. I neće više biti potrebe da supružnici pomažu jedno drugome postići svetost, jer će oboje postići svetost u punini (pod pretpostavkom da su oboje u nebu) ili će izgubiti svaku nadu da je postignu (u suprotnom).
Poput kreposti vjere i ufanja, svrha je braka pomoći nam da dođemo u nebo. Kada to postignemo, neće više biti potrebe za brakom.
U nebu neće biti braka – ne zato što će biti poništen, nego ispunjen
Naravno, to ne znači da u nebu nećete poznavati svoga supružnika, da ga nećete ljubiti ili da nećete i dalje imati poseban odnos s njime. Naša katolička tradicija upućuje na to da nakon smrti i dalje imamo poseban odnos s obitelji i prijateljima koje imamo u ovome životu.
U prispodobi o Lazaru i bogatašu (Lk 16,19-31), bogataš, trpeći teške muke zbog svojih grijeha nakon smrti, moli da se njegova „obitelj“ i „petorica braće“ upozore kako bi mogli izbjeći njegovu sudbinu.
Isus zasigurno i dalje ima poseban odnos sa svojom presvetom Majkom u nebu. Zato Mariju najviše štujemo od svih svetaca i zato najčešće tražimo njen zagovor. Ona nije bila Majka Božja samo za vrijeme svog života na zemlji. Ona je Majka Božja i na nebu te je i dalje oslovljavamo tim svetim nazivom.
Dakle, muževi i žene će se zasigurno međusobno poznavati u nebu. Brak više neće postojati jer neće biti potrebe za njim, ali će zato ljubav ostati. U nebu ćete se Vi i Vaš supružnik ljubiti ljubavlju savršenijom od ičega što ste iskusili u ovome životu.
Zapravo, ljubav prema supružniku u ovome životu obuhvaća i nadu da ćete provesti vječnost s tom osobom u nebu. Bračna ljubav traži od vas da radite na ostvarivanju te nade.
„Uzeo sam te u svoje naručje i ljubim te, ljubim te više od svoga života. Jer sadašnji život nije ništa, i moja najgorljivija želja jest provesti ovaj život s tobom, tako da budemo sigurni da nećemo biti odijeljeni u životu koji nam je namijenjen“ (Homilija na Poslanicu Efežanima).
Autor: rastimo u vjeri.com
