Kada čitamo početne knjige Biblije, skloni smo zaboraviti nešto vrlo važno. Bog je obećao Abrahamu, Izaku i Jakovu domovinu u kojoj će se brinuti za njih.
Nije održao svoje obećanje onako kako bi itko mislio da hoće. Zaboravljamo to jer znamo kraj priče. Tko bi rekao da će 400 godina ropstva u Egiptu biti dio održavanja tog obećanja? Osjećamo da je teško vjerovati Bogu kada ne ispunjava svoja obećanja onako kako mi mislimo da bi trebao ili u vrijeme koje bismo mi imali.
Uzmimo za primjer priču o tome kada su Izraelci konačno stigli u Obećanu zemlju. Primili su zakon na planini Sinaj i naredbe za štovanje. Znali su što Bog želi od njih.
Poslali su 12 uhoda u zemlju; znaš priču. Vratili su se i rekli: “Zemlja je prekrasna! Teče med i mlijeko.” To znači da je mogao podnijeti stoku i imao je dovoljno zelenila i plodonosnih stabala da je bilo meda. Deset uhoda je tada reklo: “Ne možemo to uzeti. Mi smo robovi. Ne svađamo se. Vratimo se Egiptu. Imali smo češnjak, poriluk, luk; tamo smo bili sigurni.”
Ovo je izazov vjere.
Kad bi Bog poslao 10 pošasti i razdvojio more pred nama, zaključili biste da bismo mu vjerovali. Ne, ne, tako mi funkcioniramo. Bez obzira što je Bog učinio za nas, nevjera se lijepi za nas kao čađa. Neki ljudi dopuštaju Bogu da ih spasi od svijeta, ali nikad ne hodaju u vjeri i ne uđu u sve njegove blagoslove.
A ti? Što Bog od vas danas traži da mu povjerite? Razmisli o tome što je već učinio za tebe. Razmislite o tome što piše da je učinio za svoj narod u Bibliji. Bog je uvijek vjeran svom narodu.
„Ljubav Gospodnja nikada ne prestaje; njegovoj milosti nikad kraja; nove su svako jutro; velika je tvoja vjernost. ‘Gospodin je moj dio’, govori moja duša, ‘zato ću se u njega uzdati.’ Dobar je Gospodin onima koji ga čekaju, duši koja ga traži. Dobro je mirno čekati spasenje Gospodnje” (Tužaljke 3,22-26, ESV).
Jim Cymbala
