Ovaj psalam govori o kraljevskoj slavi Gospodina Isusa, kakva će biti otkrivena u tisućgodišnjem kraljevstvu.
Dok sada kao proslavljeni Sin čovječji On zauzima mjesto zdesna Bogu, na Zemlji je još uvijek odbačen. Njegovi neprijatelji neprestano su na djelu. No u dan Njegove snage Njegov dragovoljno podložan narod bit će nazvan „voljnim“ (red. 3) i tada će On suditi svojim neprijateljima (rd. 1-3).
Proslavljenost Gospodina Isusa postojala je prije Njegova poniženja kao čovjeka. No On, kao ovisan čovjek na svom zemaljskom putu, nije bio bez ohrabrenja i izvora iz kojih je crpio pomoć. Ako, primjerice, promotrimo četvrto poglavlje Ivanovog evanđelja, Gospodin Isus je bio došao do Sihara, grada u Samariji. On je uvijek činio ono što je ugodno Oču i „morao je proći kroz Samariju“ (red. 4).
Ondje ga je trebala jedna žedna duša: žena koju je susreo na zdencu podalje od grada trebala je saznati da postoji nešto veće i važnije negoli je voda iz toga zdenca: voda života. A to joj je On namjeravao dati, tako da njezina duša „ne ožedni nikada“, svu vječnost (red. 14).
Ispunila se čak i Gospodinova želja: nije li On došao „potražiti i spasiti“ izgubljene ( Luka 19,10 )? Ako je Otac tu dušu koja ga je bila spremna primiti bio doveo k Njemu, kakva li mu je to samo bila okrepa! To je bilo piće iz Božjeg potoka. I to je bio razlog zašto je morao proći kroz Samariju. Staza pokornosti i ovisnosti o Bogu uvijek je staza radosti. Gospodinovo iskustvo primjer je za nas.
Putem će on piti iz potoka: stoga će glavu podići.
