Bila je večer, može se reći već vrijeme za počinak, oko 21.30h. No, kako to uvijek činim rado prije počinka prošetam na svježem zraku. Dogovorio sam se sa svojim bratom da zajedno odemo u šetnju. Ta večer je bila dosta prohladna a staze i ceste bile su vlažne od kiše koja je padala taj dan.
Ponio sam sa sobom krunicu i stavio je u džep te predložio bratu da je za vrijeme šetnje izmolimo. No, kako on nije ponio svoju krunicu sa sobom dogovorili smo se da ćemo ju izmoliti po povratku u stan. Kad smo se vratili u stan, skinuo sam obuću i jaknu te počeo odmah tražiti krunicu koja mi je još do malo prije za vrijeme šetnje bila u ruci, no unatoč mojim mnogobrojnim traženjima po stanu nisam ju mogao pronaći i to mi nije dalo mira, kao da je bio otkinut jedan dio mene i nepovratno izgubljen.
Čitav stan sam pretražio tri puta i nigdje je nije bilo. A bila mi je to izrazito draga krunica koju uvijek nosim sa sobom i na koju se redovito molim, pogotovo iz razloga što sam ju kupio u Međugorju. No, kako sam prethodni tjedan prisustvovao korizmenom Seminaru molitve, posta i šutnje u Đakovu tamo sam kupio jednu krunicu koju je svećenik za vrijeme svete mise blagoslovio.
I ona mi je poslužila da na nju izmolim te večeri radosna otajstva. Kad smo brat i ja zajednički izmolili krunicu rekao sam mu: „Sigurno mi je krunica ispala dok smo šetali i sada je negdje vani i neću moći zaspati ako ne prođem opet tim istim putem ne bi li je možda pronašao.
Idem ja ponovno van, jer ne bih volio da krunica završi negdje u nekom smeću ako ju netko pronađe, jer to je sveta i blagoslovljena stvar.“ Prošlo je već 22.00h i otišao sam van. Brat mi je doviknuo: “Samo se brzo vrati, kasno je i mrak je vani.“ I tako sam otišao, istim putem, u vjeri i nadi da ću ugledati krunicu.
Išao sam polako jer je noćna rasvjeta bila dosta loša a staze i ceste bile su prekrivene proljetnim laticama, grančicama i brezinim pupoljcima. Hodao sam pet minuta ulicom i skrenuo u iduću ulicu kojom smo prethodno prolazili. Nedaleko od ugla pokraj jednog parkirnog mjesta ugledao sam svoju drvenu krunicu.
Toga časa srce mi je preplavila tolika radost da sam se trčećim korakom vratio u stan a osjećaj doživljene radosti i doživljenog iskustva teško je opisati riječima. Dragom Bogu i Gospi zahvaljujem na ovoj velikoj milosti koju je učinio za mene da mogu ovim putem svima poručiti: „Nikada ne odustajte od onoga što vam duši daje radost, a srce ispunja mirom, vjerom i ljubavlju“.
Autor teksta: Krešimir Jakumetović,
