Toliko sam puta oduševljeno slušala tumačenja poslanice Efežanima o Kristu kao glavi, a Crkvi kao tijelu. Ako je Krist glava Crkve, On je moja glava.
On je onaj koji brine, koji odlučuje, koji ljubi, koji vodi moj život. On, koji je bio spreman utjeloviti se, proći brutalne izdaje, podsmjehe i izrugivanja, pretrpjeti okrutna mučenja i na kraju umrijeti bez prigovora, bez žaljenja – da bi me kao Glava mogao dovesti Ocu. Da bi svojom krvlju platio dug koji sam stekla želeći biti kao Bog – dug koji ne mogu ni pojmiti, a kamoli platiti. Ne bi li trebalo biti lako takvom Bogu darovati svoje povjerenje?
Ipak je teško.
Nije čudno što nam prikazivanje muža i žene kao slike ovoga odnosa još teže pada. Ideja oduševljava – ali težina zadatka poražava. Količina odgovornosti i žrtve lomi naša leđa. I nemoguće nam je izvršiti tu zadaću bez Božje milosti. Jednako kao što nam je nemoguće s pouzdanjem se prepustiti Božjem planu bez Njegove pomoći.
Valja imati na umu da je odnos muža i žene ipak samo slika – nije identičan odnosu vodstva s Bogom. Bog je savršen i nepogrešiv, čovjek to nije. Stoga bračni odnos traži savršeni balans osobnog i zajedničkog, predanja i aktivnosti. Ne traži nametanje volje jedne osobe drugoj – ni Bog nam ne nameće svoju volju, pa zar bi tražio od nas da nam drugi bude nametnut? Ali jedno traži – traži temeljno povjerenje da mi druga osoba želi dobro, da nastoji bdjeti nad mojom dušom, da mi nije suparnik, da joj mogu vjerovati.
Čak i ako mislim da znam najbolje, trebam drugome dati priliku
Uvijek mislim da ja znam bolje. Shvatila sam to promatrajući svoj odnos prema kolegama. Promatrajući vlastite postupke uvidjela sam da nemam povjerenja u njih da će izvršiti svoj dio zadatka ili sumnjam da ga neće izvršiti dovoljno dobro pa radije preuzmem sve na sebe. Ovaj se obrazac ponavlja još od osnovne škole, od prvih koraka timskog rada. Potreba da sve bude pod mojom kontrolom kako bih bila sigurna da će rad iza kojeg stoji tim kojeg sam dio biti besprijekoran čini timski rad gotovo nemogućim.
Ako u nečemu tako malome kao što je radni zadatak, toliko žarko želim kontrolu da bih osigurala da će zadatak biti dobro izvršen, koliko teže ću tek prihvatiti da netko drugi – sa mnom – brine o mojim potrebama, mojim brigama, mom spasenju?
Nepovjerenje.
Jedino što Bog traži od mene je da Mu vjerujem. Ako mislim da ne bih bila u stanju vjerovati onome čovjeku koga vidim, koji stoji preda mnom od krvi i mesa, koji je bio tu toliko puta kada sam trebala i svejedno mi je teško imati povjerenja da misli na moje dobro i da me neće svjesno i namjerno iznevjeriti, kako ću onda vjerovati Onome koga ne vidim, koga često i ne osjećam, čija mi je Riječ nekada toliko nerazumljiva?
Jedino Bog zna što je najbolje i bori se do zadnje kapi krvi da mi to priskrbi
Bogu je više nego meni stalo da steknem povjerenje u Njega. Bori se za moju dušu s toliko žara da bih vjerojatno plakala bez prestanka kada bih na trenutak mogla taj žar osjetiti. Ne napušta me, već daje prilike da se učim povjerenju.
Stavlja me u situacije gdje ja trebam biti glava – ona koja brine, odlučuje, ljubi, ona koja vodi. Pokazuje da to nije pozicija moći, već teret odgovornosti i najnezamjetnije, a najkrvavije služenje. Žrtva. Uči me da ne znam što želim. Pokazuje mi da ne mogu sama. I da ne očekuje da radim sama.
On vodi. Ti osluškuješ i vršiš.
Kada god bi preda mnom bila neka velika odluka, strah da ću krivo odlučiti bio je preplavljujuć. Vidjela bih sve katastrofične scenarije mogućih posljedica. Taj je teret nepodnošljiv. Bog traži moju odlučnost – ne može me spasiti bez surađivanja moje slobodne volje s Njegovom milosti – ali traži da se odlučim za Njega. Da bdijem nad svojom dušom i čuvam je u stanju milosti kako bih Ga bolje čula i spremnije, s povjerenjem vršila ono što On želi. On, koji me toliko ljubi da je vodeći me u Raj bio spreman život izgubiti.
On me skriva u sjenu krila svojih. Pokazuje da je uvijek On taj koji vodi. Otklanja strah i ulijeva mir da me neće napustiti, da će i onaj kojem će povjeriti brigu o mom spasenju i meni o njegovom, biti Njegov miljenik koji će ustrajno vraćati pogled Njegovom križu, čije će srce žarko vapiti: „Budi volja Tvoja..”.
Lea Potočar – Žena vrsna
Foto: Jeremy Wong Weddings – Unsplash
