Biblija nije tek zbirka drevnih zapisa, nego trajni izvor života za ljudsku dušu. Poput vode koja krijepi umornog čovjeka na vrhu planine ili tijekom teškog napora, Božja riječ uvijek iznova donosi svježinu onima koji su iskreno traže. I kada nam se čini poznatom, ona nikada ne prestaje biti nova, snažna i izazovna.
Upravo takva je i Isusova poruka u 25. poglavlju Matejeva evanđelja. Ona djeluje poput Njegove duhovne oporuke posljednjih, ali presudnih uputa prije muke i smrti.
Kroz tri snažne slike: deset djevica, prispodobu o talentima i prizor posljednjeg suda, Isus poziva na budnost koja nadilazi puko čekanje i prelazi u odgovoran, svjestan život.
Talenti koje smo dobili nisu naše vlasništvo
Probuđen kršćanski život ne svodi se na vanjsku religioznost, nego na unutarnju osjetljivost koja prepoznaje Božju prisutnost u svakodnevici. U središtu prispodobe o talentima nije materijalno bogatstvo, nego istina da Gospodar slugama povjerava svoj imetak.
To jasno pokazuje da u ovaj svijet dolazimo praznih ruku sve što imamo, sve što jesmo i sve što možemo, dar je koji nam je povjeren na upravljanje.
Posebno je snažno to što Gospodar, nakon što podijeli darove, odlazi na put. On nas ne nadzire svakodnevno, ne stoji iznad nas s popisom obveza, nego nam daruje slobodu.
Ta sloboda nije znak odsutnosti, nego povjerenja. Bog dopušta da sami odlučujemo kako ćemo koristiti ono što nam je dao, svjestan da prava ljubav ne postoji bez slobode.
Naš odnos prema tim darovima otkriva dubinu našeg srca. Mnogi ljudi upadaju u zamku uspoređivanja i osjećaja zakinutosti.
Gledamo druge, njihove sposobnosti, uspjehe i prilike, pa zaključujemo da nama nije dano dovoljno. Iz takvog razmišljanja rađa se strah, a strah vodi u paralizu. Umjesto da razvijamo ono što imamo, zakopavamo vlastite talente bojeći se neuspjeha ili „strogog gospodara“.
Suprotno tome, probuđen čovjek živi iz zahvalnosti. On zna da vrijednost života ne ovisi o količini primljenog, nego o spremnosti da ono što imamo stavimo u službu dobra. Svaki dar, koliko god se činio malenim, nosi u sebi božansku iskru koja može promijeniti život naš i tuđi.
Konačna provjera naše vjernosti Bogu događa se u odnosu prema bližnjima. Isusove riječi Petru: „Pasi ovce moje“, nisu upućene samo njemu, nego svakome od nas.
Ljubav prema Bogu ne smije ostati zatvorena u osjećajima ili pobožnim mislima. Ona mora postati vidljiva u pažnji, strpljenju i darivanju onima s kojima živimo.
Tek kada prestanemo gledati što nam nedostaje i počnemo dijeliti ono što imamo, naši talenti donose plod. Tada postaju izvor radosti, ne samo za druge, nego i za nas same. Upravo tako ulazimo u onu radost o kojoj Isus govori radost Gospodara.

