Nakon što prođu božićni blagdani i novogodišnja euforija, u mnogim domovima ponovno se postavlja isto pitanje: kada je pravo vrijeme za raskititi božićni bor?
Dok neki bez razmišljanja skidaju ukrase već nakon Nove godine, drugi to čine na blagdan Sveta tri kralja, a treći bor ostavljaju znatno dulje. Crkvena liturgija, narodna tradicija i stari hrvatski običaji nude više odgovora i svi imaju svoje značenje.
Kada zapravo završava božićno vrijeme?
Prema crkvenom učenju, božićni ciklus sastoji se od dva dijela. Prvi je došašće ili advent, koje traje od prve nedjelje došašća do Badnjeg dana.
Drugi dio je božićno vrijeme, koje započinje Badnjom večeri i traje sve do nedjelje nakon Bogojavljenja, kada se slavi blagdan Krštenja Gospodinova.
Ovisno o tome na koji dan u tjednu pada Božić, božićno vrijeme može trajati između 14 i 20 dana. Ove godine ono traje od 24. prosinca do 11. siječnja 2026. godine. Liturgijski gledano, tek tada završava božićno razdoblje i započinje tzv. vrijeme kroz godinu.
Što kaže Crkva o raskićivanju bora?
Fra David Sedlar, župnik i gvardijan župe sv. Antuna Padovanskog u Bjelovaru, pojasnio je da Crkva nema strogo propisan datum kada se božićni bor mora raskititi. Ipak, liturgijska logika upućuje na to da bi božićni ukrasi trebali ostati barem do završetka božićnog vremena.
„Borovi se ne trebaju raskititi do Sveta tri kralja, nego se mogu imati do kraja božićnog vremena koje traje do Krštenja Gospodinova, što je ove godine 11. siječnja“, ističe fra Sedlar.
Crkva, dakle, ostavlja slobodu svakoj obitelji, ali preporučuje da se poštuje liturgijski ritam i značenje blagdana.
Sveta tri kralja zašto mnogi tada raskite bor?
U hrvatskoj praksi vrlo je rašireno mišljenje da se bor treba raskititi na blagdan Bogojavljenja, 6. siječnja. Razlog tome često nije samo tradicija, nego i društvena percepcija.
Fra Sedlar objašnjava da se dio ljudi boji ostaviti bor i nakon tog datuma jer misle da bi ih netko mogao pogrešno povezati s pravoslavnim Božićem. No, ta je bojazan neutemeljena.
„Pravoslavci ne kite jelku, nego u kuću unose hrastovu granu. Upravo po tome se razlikujemo – mi kitimo bor, a oni unose hrast.“
Zbog toga je fra Sedlar svojim župljanima savjetovao da se ne vode strahom, nego značenjem blagdana.
Stari hrvatski običaj: bor do Svijećnice
Osim liturgijskog okvira, postoji i još stariji običaj u hrvatskom narodu. Prema toj tradiciji, božićni ugođaj – uključujući bor i jaslice ostaje u domu sve do Svijećnice, odnosno Prikazanja Gospodinova u hramu, koje se slavi 2. veljače, četrdeset dana nakon Božića.
Ovaj običaj povezan je s biblijskim događajem kada je Blažena Djevica Marija donijela Isusa u jeruzalemski hram. U Evanđelju po Luki stoji:
„Kad je prošlo vrijeme njihova čišćenja, prema Mojsijevu zakonu, donesoše Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu…“ (Lk 2,22–24)
Fra Sedlar potvrđuje da je taj običaj nekoć bio vrlo raširen u hrvatskim krajevima.
„Stara tradicija kod Hrvata je da jaslice i bor ostanu do Svijećnice, 2. veljače.“
Što je najbolje učiniti?
Na kraju, Crkva ne nameće obvezu, nego nudi smisao. Fra Sedlar zaključuje jednostavnim i razumnim savjetom:
„Predlažem da se dočeka kraj božićnog vremena, znači do Krštenja Gospodinova, ili da se po staroj hrvatskoj tradiciji ostavi do Svijećnice. A ako se bor baš trusi onda ga jednostavno izbacite.“
Drugim riječima, najvažnije je poštovati duh blagdana, a ne strogo gledati na datum.
Božić nije samo jedan dan, nego vrijeme. Vrijeme radosti, svjetla i Božje blizine. Hoće li bor iz doma otići 6. siječnja, 11. siječnja ili 2. veljače, manje je važno od toga što nosimo u srcu.
No, zadržati božićne znakove malo dulje može biti lijep podsjetnik da radost Božića ne prestaje čim se ugase blagdanska svjetla.
