
Osječku konkatedralu dao je sagraditi biskup tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije, Josip Juraj Strossmayer. On je godine 1866. dao prvi poticaj za gradnju nove crkve.
Tada je, na mjestu današnje crkve, bila Gornjogradska župna crkva iz 1732. koja je postala premala i neugledna crkva za nove građevine u Osijeku. Patron župe, grad Osijek, 1870. je utvrdio način dobivanja novca za izgradnju nove crkve. Međutim, taj proces je bio veoma spor, sve do dolaska novog župnika Josipa Horvata. Nakon njegova dolaska proces je bio ubrzan, pa je 1892. raspisan natječaj za nacrte.
Na natječaju je pobijedio njemački arhitekt Franz Langenberg. 1894. stara je crkva srušena, i tada je započela izgradnja današnje konkatedrale, velebne neogotičke građevina s tornjem visokim 94 metra i tri lađe. Ukupna površina crkve je 1062 m².[2] 1898. godine crkva je izvana dovršena, pa se unutrašnje uređenje nastavilo. Dvije godine kasnije (1900.) posvetu današnje crkve obavio je biskup Josip Juraj Strossmayer.
Unutrašnjost je dovršena 1938. – 1942. godine kada je vodeći hrvatski slikar Mirko Rački prekrio zidove i stropove s freskama jarkih boja koje prikazuju poznate epizode iz Starog i Novog zavjeta.
Unutrašnjost je prava riznica neogotičke ornamentike, sa slijedom vrhunskih oltara iznad kojih su obilni vitraji.
Ulaz u crkvu na mala vrata koja se nalaze desno od glavnog portala, nadgledaju tri vodorige.
Tijekom Domovinskoga rata, 1991. godine, konkatedrala je bila više od 100 puta izravno pogođena projektilima. Ipak, i za vrijeme rata u konkatedrali su se obavljala bogoslužja. Do 18. lipnja 2008. godine ova je konkatedrala bila samo Župna crkva Sv. Petra i Pavla, u Osijeku popularno nazvana “katedrala”, ali uspostavom Đakovačko-osječke nadbiskupije, ova crkva dobiva dostojanstvo konkatedrale.
Vodorige na katedrali

U arhitekturi vodorige (francuski gargouille, izvorno grlo, lat. gurgulio, gula, i ostale slične riječi dobivene iz gar, gutati, zvuk vode u ustima; talijanski doccione; njemački Ausguss, Wasserspeier) su izrezbarine u obliku zmajeva, ljudi i drugih oblika legendarnih zvijeri koje rigaju vodu iz usta. U keltskoj i germanskoj mitologiji one se spominju kao bića koja se kreću po noći, a danju se skamenjuju. Otimaju i jedu djecu.
U arhitekturi se najčešće nalaze na krovovima crkava i drugih većih građevina, a svrha im je da odvode i izbacuju vodu koja se nakuplja na krovovima tijekom oborina. Također, čest su element fontana.
Vitraj

Kada su ljudi uspjeli uz pomoć kemijskih spojeva, oksida, bojiti staklo (manganov oksid boji ljubičasto, ili neutralizira prirodnu nijansu stakla, a željezni oksid plavo ili žuto, ovisno o atmosferi u peći), umjetnici su došli na misao da sastavljaju slike od komadića obojenog stakla. Slikar – staklar zvan vitrajer radi slično kao mozaičar. Ali njegovi su komadići stakla širi od mozaičarovih staklenih štapića i kamenčića.
Osim toga vitrajer ih ne utiče u zid, nego uokviruje u olovne spojnice. Stavljen na prozor umjesto na zid, vitraj kroz sebe pušta sunčeve zrake i stvara najblistavije boje među svim slikarskim tehnikama. Najljepše primjere tehnike vitraja nalazimo na gotičkim francuskim srednjovjekovnim katedralama: Chartres, Notre Dame u Parizu i Bourgesu. O tome kako su srednjovjekovni staklari dobivali staklenu masu, kako su je bojali i kako su sastavljali likove govori njihov suvremenik Teofil (XII. st.) u knjizi O raznim umjetnostima. .
Mise se održavaju svakodnevno u 07:00 i 18:30, a nedjeljom u 06:30 i 07:30, 08:30, 10:00, 11:30 i 18:30.


Izgradnja konkatedrale sv. Petra i Pavla oko 1898. godine. / Konkatedrala Osijek izgradnja