Sveti Padre Pio podsjeća nas zašto nezahvalnost udaljava srce od Boga i njegova milosrđa.
Nezahvalnost prema Bogu može se neprimjetno nastaniti u ljudskom srcu.
Čovjek svakodnevno prima brojne darove, od života i zdravlja do ljubavi svojih bližnjih, a ipak se lako dogodi da ih počne smatrati nečim što mu samo po sebi pripada.
Sveti Padre Pio, poznati kapucinski svećenik i ispovjednik, posebno je upozoravao na opasnost srca koje zaboravlja Božju dobrotu.
Za njega zahvalnost nije bila samo pristojna riječ izgovorena u molitvi, nego duboki izraz vjere, poniznosti i povjerenja u nebeskoga Oca.
Prema svjedočanstvu njegova duhovnog sina Adolfa Affatata, Padre Pio govorio je o nezahvalnosti kao grijehu koji posebno otežava čovjekov povratak Bogu.
Njegova poruka ne govori o Bogu koji ne želi oprostiti, nego o čovjeku koji zbog oholosti može zatvoriti vlastito srce pred milosrđem. Upravo zato ove riječi i danas pozivaju svakoga od nas da se zapita koliko često zahvaljujemo Bogu i prepoznajemo njegovu prisutnost u svakodnevnom životu.
Kada čovjek zaboravi Božju dobrotu, srce se počinje udaljavati
Zahvalnost je mnogo više od osjećaja koji nas obuzme kada se dogodi nešto lijepo. Ona je sposobnost prepoznati da nismo sami stvorili sve dobro koje imamo i da je naš život dar.
Čovjek koji je zahvalan lakše prepoznaje Božju blizinu čak i onda kada prolazi kroz poteškoće. Ne zahvaljuje zato što je sve savršeno, nego zato što vjeruje da ga Bog ne napušta.
Nasuprot tome, nezahvalnost može postupno otvoriti prostor oholosti. Kada prestanemo primjećivati primljeno dobro, lako počinjemo vjerovati da sve možemo vlastitom snagom i da nam nitko nije potreban.
Upravo je na takvu opasnost upozoravao sveti Padre Pio.
U svjedočanstvu Adolfa Affatata, objavljenom u knjizi Padre Pio i ja, prenosi se svečeva misao da je Bog dobri Otac koji oprašta, ali da čovjekova nezahvalnost predstavlja ozbiljnu duhovnu prepreku.
Te riječi treba razumjeti u svjetlu katoličkog nauka. Ne postoji grijeh koji nadilazi Božje milosrđe kada se čovjek iskreno kaje i vraća Bogu. Međutim, srce koje uporno odbija priznati vlastite pogreške može se samo zatvoriti pred oproštenjem.
Sveto pismo donosi snažan primjer zahvalnosti u susretu Isusa i desetorice gubavaca. Nakon što ih je izliječio, samo se jedan vratio zahvaliti mu.
Isus tada postavlja pitanje: „A gdje su ona devetorica?” (Lk 17,17)
To pitanje nije upućeno samo ljudima koji su tada primili ozdravljenje. Ono se može odnositi i na nas.
Koliko puta molimo Boga da nam pomogne, a kada primimo ono što smo tražili, zaboravimo zastati i zahvaliti?
Koliko puta primjećujemo ono što nam nedostaje, a zanemarujemo blagoslove koje već imamo?
Zahvalno srce ne znači život bez križeva. Ono znači vjeru koja i usred teškoća prepoznaje da je Bog dostojan našega povjerenja.
Bog ne prestaje čekati čovjeka koji mu se želi vratiti
U životu svetoga Padre Pija posebno mjesto zauzimala je služba ispovijedanja. Brojni vjernici dolazili su mu tražeći savjet, utjehu i duhovnu obnovu.
Prema Affatatovu svjedočanstvu, jedan čovjek iz političkog života došao je u San Giovanni Rotondo želeći susresti poznatoga kapucina i primiti njegov blagoslov.
Taj je susret, kako se prenosi, postao trenutak dubokoga suočavanja s vlastitom savješću. Padre Pio upozorio ga je na ozbiljnost neispunjenih obećanja danih Bogu i pozvao na molitvu i obraćenje.
Predaja o tom događaju govori da je čovjek bio snažno potresen te da je kasnije promijenio način života.
Ovu zgodu, koja nam dolazi kroz osobno svjedočanstvo, ne trebamo promatrati samo kao neobičnu priču o
svecu, nego kao poziv na razmišljanje o vlastitoj vjernosti Bogu.
Koliko smo puta nešto obećali u molitvi, a zatim brzo zaboravili?
Koliko smo puta odlučili promijeniti život, oprostiti ili ostaviti neku lošu naviku, ali smo ponovno krenuli starim putem?
Bog poznaje ljudsku slabost. On ne prestaje pozivati čovjeka na obraćenje.
Zato nas Isus u prispodobi o izgubljenom sinu podsjeća na Oca koji prima svoje dijete kada mu se ono iskreno vraća.
Božje milosrđe veće je od naših padova, ali nas poziva da otvorimo srce, priznamo pogreške i prihvatimo oproštenje.
Upravo je to važna poruka koju možemo ponijeti iz duhovne ostavštine Padre Pija.
Ne trebamo čekati velike događaje da bismo Bogu pokazali zahvalnost.
Možemo započeti već danas, jednostavnom molitvom, iskrenom ispovijedi, dobrim djelom ili odlukom da prestanemo uzimati zdravo za gotovo ljude koje nam je Bog stavio na životni put.
Zahvalnost mijenja naš pogled na svijet. Umjesto da stalno brojimo ono što nemamo, počinjemo prepoznavati koliko smo dobra već primili.
A kada zahvalnost postane dio našega života, lakše učimo ljubiti, opraštati i vjerovati.
Sveti Padre Pio podsjeća nas da najveća opasnost nije samo pasti u grijeh, nego prestati osjećati potrebu za Božjim oproštenjem.
Zato danas zastani i zapitaj se: kada sam posljednji put iskreno zahvalio Bogu, ne tražeći ništa zauzvrat?
Možda upravo jedna jednostavna riječ „hvala” može biti početak dubljega odnosa s Gospodinom.
