“I reče Gospodin Mojsiju: ’Idi, siđi! Jer tvoj narod koji si izveo iz zemlje egipatske pokvario se. … Napravili su sebi oblikovano tele, klanjali mu se i žrtvovali mu se.
…Vidio sam ovaj narod, i to je doista narod tvrdoglav! Sada me, dakle, pusti da se raspali gnjev moj na njih i da ih istrijebim’” (Izl 32,7-10, NKJV).
„Tada Mojsije zamoli Jahvu, Boga svojega, i reče: ‘Gospodine, zašto gori gnjev tvoj na tvoj narod koji si izveo iz zemlje egipatske velikom silom i snažnom rukom? …Odvrati od svog žestokog gnjeva i okaja se od ove štete koju je nanio narodu svome…’ Tako se Jahve pokajao od zla koje je rekao da će učiniti svome narodu” (Izl 32,11-14).
Čitajući ovaj odlomak, mnogi kršćani pogrešno pripisuju više milosti i milosrđa Mojsiju nego Bogu. Oni misle: “Mojsije moli za veliku milost Izraelu, dok je Bog spreman uništiti ih.” Ništa nije dalje od istine. Jedini razlog zašto je Mojsije mogao moliti kao što je činio bio je taj što je poznavao Božje milosrdno srce.
Božja je pravda zahtijevala da ljudi budu uništeni, ali Mojsije je znao da bi Boga previše boljelo da uništi svoju djecu, pa je podigao ovu molbu Bogu: “Znam da tvoja pravda vapi i ove ukočene ljude treba zbrisati. , ali znam da ne bi mogao podnijeti bol da to učiniš. Znam tvoje srce, Bože, i znam da ne možeš uništiti Izrael jer ga voliš.”
Biblija kaže da se Bog “pokajao”, što znači da se predomislio o tome kako će suditi Izraelu. Nije ih namjeravao uništiti; umjesto toga, ljudi bi nestali u pustinji. Iako će ljudi nastaviti boliti njegovo srce još trideset i osam godina svojom nevjerom, Gospodin će ih i dalje štititi, voditi, hraniti i odijevati do smrti.
Ova spoznaja Božjeg srca trebala bi nas potaknuti, kao što je to učinilo Mojsija, da štovamo i služimo Gospodina još strastvenije.
