Pozovi nekoga u crkvu ovog Adventa

Advent je posebno vrijeme u godini. Vrijeme tišine, čežnje i iščekivanja. Vrijeme kada se srca, često i nesvjesno, ponovno okreću Bogu.

Upravo zato Advent nosi snažan poziv: imati hrabrosti pozvati nekoga u crkvu. Možda baš sada, možda baš tebe, Bog želi upotrijebiti kao most prema nečijem srcu.

Zašto Advent otvara srca za Boga

Postoji nešto u prosincu što prirodno usmjerava misli prema nebu i vječnim stvarima. Možda je to hladno vrijeme koje usporava svakodnevicu i ostavlja više prostora za razmišljanje i unutarnju tišinu.

Možda su to božićni ukrasi i pjesme  čak i one najjednostavnije  koje podsjećaju da se jednom dogodilo nešto izvanredno: Bog je postao čovjek.

Možda je to tama, jer ustajemo prije izlaska sunca i vraćamo se kući nakon što je ono već zašlo. Ta tama u nama budi čežnju za Svjetlom svijeta.

Što god bio razlog, prosinac ima moć probuditi pitanja o smislu, vjeri i konačnoj svrsi čovjeka.

Savršeno vrijeme za jedan poziv

Upravo zato je Advent idealan trenutak da pozovemo nekoga u crkvu. Možda člana obitelji koji se udaljio od vjere. Možda prijatelja koji nikada nije bio na misi. Možda susjeda, kolegu s posla ili nekoga tko ti je blizu, ali o Bogu rijetko govori.

Taj poziv ne mora biti savršen. Mora biti iskren.

Nećeš požaliti što si pozvao

Jednom sam ispričala svojoj šogorici kako sam pozvala novu prijateljicu iz susjedstva da se pridruži mojoj obitelji i meni u crkvi.

„Vau, stvarno se ne sramiš pozivati ljude u crkvu“, nasmijala se.

I ja sam se nasmijala, ali istina je jednostavna: nikada nisam požalila što sam nekoga pozvala u crkvu.

Najgori odgovor koji sam ikada dobila bio je pristojan i pun poštovanja: „Ne, hvala.“ A najbolji? Danas imam prijatelje koji su katolici jer sam ih prije mnogo godina jednostavno pozvala da pođu sa mnom na misu.

Nikada nisam žalila zbog poziva. Ali jesam zbog šutnje.

Žaljenje zbog propuštene prilike

Kao tinejdžerica često sam se osjećala nelagodno priznati da idem na misu radnim danom. Jednom prilikom, dok sam bila na fakultetu, kolega me pitao kamo idem nakon nastave.

„Idem se naći s prijateljem“, izlanula sam. Tehnički nije bila laž  išla sam se susresti s Isusom. Ali uvijek sam žalila što nisam rekla: „Idem na misu. Želiš li poći sa mnom?“

Tko zna kako bi to utjecalo na druge studente koji su stajali oko nas? Tko zna koliko je dobra moglo proizaći iz jedne hrabre rečenice?

Uvijek ću žaliti što tada nisam bila hrabrija i „bestidnija“ u vezi svoje vjere.

Hrabrost koja otvara prostor Bogu

Zato  samo naprijed. Pozovi nekoga u crkvu ovog Adventa. Pozovi susjeda, rođaka, kolegu iz razreda. Pozovi ih na misu, ispovijed ili u kapelu klanjanja.

Što je najgore što se može dogoditi? Pristojno „ne“.

A što je najbolje? Bog može učiniti nevjerojatne stvari kroz tvoj jednostavan, ali hrabar poziv.