Dva učenika hodala su cestom kroz Judeju. Bila je večer, zrak je bio težak od tuge i razočaranja
U prašnjavoj obući, s umornim pogledom i srcem punim pitanja, išli su putem iz Jeruzalema prema malom mjestu Emausu.
Put kojim su hodali bio je prašnjav, suh, prepun kamenja. Nosili su jednostavnu odjeću, tipičnu za tadašnje Židove platnene haljine, pasove oko struka, sandale na nogama. Sve je bilo jednostavno, skromno, ali duboko prožeto nadom koja se gasila.
Bili su obeshrabreni. Onaj za koga su mislili da je Mesija Isus bio je razapet. I sada, hodajući tim prostorom između tuge i sumnje, u zraku punom tišine, pojavljuje se nepoznati suputnik.
„Dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali oči im bijahu spriječene te ga ne prepoznaše.“ (Lk 24,15-16)
Isus hoda s nama i kad Ga ne vidimo
To je snaga ove priče. I u Svetoj Zemlji, i danas Isus hoda s čovjekom koji je zbunjen, tužan, izgubljen. On ne traži savršenstvo. Pridružuje se u hodu. U svakom koraku, u svakom oblaku prašine, On je tu.
Učenici Ga prepoznaju tek kad lomi kruh. U običnosti večere, u svakodnevnom trenutku – oči im se otvaraju.
Gdje Ga ti ne prepoznaješ?
I danas ti hodaš svojim putem možda od posla prema kući, možda od molitve prema sumnji. U svojoj svakodnevici, u vodi kojom se umivaš, u zraku koji udišeš, u odjeći koju nosiš… možda već hodaš s Njim, a ne znaš.
Otvorimo oči srca. Možda je Isus već uz nas.