Nekoć davno neki je propovjednik bio u posjetu prijateljima. Oni su mu ispričali kako njihov kočijaš John ima neobuzdanu ćud.
Kada je njegov posjet završio i kad ga je trebalo kočijom prevesti do postaje, sjeo je na sjedalo do kočijaša i počeo razgovarati s njim o konjima. Pohvalio je Johna za njegovu sposobnost u postupanju sa životinjama. Kad su stigli do zavoja kod nekog opasnog spusta, upita on kočijaša: „Ivane, što bi nam se dogodilo kad bi se sad konji naglo počeli propinjati?“
„Loše bismo se proveli“, odvrati John. „Onda pokušaj zamisliti da izgubiš nadzor nad životinjama. Ako bi u tom slučaju sjedio netko tko nikada nije izgubio nadzor nad konjem, što bi ti učinio?“ – „Pa pretpostavljam da bih, ako bi on bio bolji u tome, predao uzde njemu.“ Propovjednik ga nastavi ispitivati: „Jesi je li ikada imao osjećaj da je u tebi nekoliko divljih konja koji se neprestano propinju zajedno s tobom?“ John je postao potišten; i dobro je znao kako se teško svladava.
„Johne, ja poznajem nekoga tko može upravljati svim našim divljim strastima i sklonostima. Trebaš ga pustiti u svoj život, tako da On to može činiti za tebe.“ Propovjednik je Johnu ispričao o spasenju po Isusu Kristu i snazi s kojom Evanđelje mijenja ljude.
Godinu dana nakon toga propovjednik je ponovno došao u posjet svojim prijateljima. Kad je na kolodvoru izišao iz vlaka, odmah je spazio kočijaša. John mu je prišao, pružio mu ruku i rekao: „Predao sam uzde Njemu.“
