U kršćanskom životu postoje riječi koje imaju posebno značenje, ali malo koja nosi toliku snagu i radost kao riječ „Aleluja“. To nije samo izraz, nego vapaj srca koji slavi Boga i Njegovu pobjedu nad smrću. Kako piše portal Svjetlo riječi, ova riječ ima duboke biblijske korijene i stoljećima zauzima posebno mjesto u liturgiji i molitvi vjernika.
Zašto Aleluja ima posebno mjesto u vjeri
Aleluja nije obična riječ koju izgovaramo bez razmišljanja. Ona je poziv na slavljenje, na zahvalnost i na prepoznavanje Božje prisutnosti u našem životu. Upravo zato Crkva pažljivo čuva njezinu upotrebu, osobito u liturgijskim vremenima poput korizme i Uskrsa.
Potječe od dviju hebrejskih riječi imperativa glagola hilel i Božjega imena. Uglavnom se u svetopisamskim tekstovima prevodi kao „hvalite Boga”, prije svega u Ps 150. U Starom zavjetu najčešće se koristi u nizu tzv. halel psalama, hvalbenoga karaktera (Ps 113 – 150). Spominje se i drugdje, primjerice u Ivanovu Otkrivenju, gdje se spominje četiri puta u grčkoj transliteraciji (ἀλληλούϊα) kao poziv na hvalu Bogu.
Izraz aleluja koristi se u kršćanskoj liturgiji još od prvih dana, a do danas se držao u katoličkim i pravoslavnim obredima, označujući istu stvarnost.
Izriče se ili pjeva neposredno prije navještaja evanđeoskoga ulomka tijekom mise uglavnom uz prigodan citat Svetoga pisma, a vjernici tom riječju ponajprije izražavaju radost i daju hvalu Bogu. Tijekom dana priprave za Uskrs izostavlja se recitiranje aleluje u korist našega izraza „Slava tebi, Kriste, Bože, kralju slave vječite”. Potom, nakon završetka vremena iščekivanja, u uskrsnoj noći, vjernici ponovno pjevaju aleluja.
Foto/Izvor: by Brett Jordan

