Kad smo u mraku i naglo upalimo svjetlo, žmirkamo dok se oči ne naviknu. Da tada naglo pogledamo u Sunce, bilo bi opasno za oči.
A sad zamislite koje prosvjetljenje nastupa tada kada se naša duša, naš ja, naša svekolika svijest susretne sa onim Svjetlom koje prosvjetljuje svakog čovjeka, s onom Ljubavlju i Tvorcem svekolike svjetlosti. Svijest se tada mijenja, svijest biva osvjetljena i prosvjetljena, u potpunosti, tek tada. Tek tada, i naša namjera, i naša sloboda, dobivaju potpuno novu i konačnu dimenziju ali i odgovornost.
Odbacite svoje predrasude da je moguće tako lako svjesno griješiti. Tko to od ljudi tako lako može griješiti u svjetlu svjesnosti? Ljudi uglavnom ne znaju, nisu do kraja svjesni.
Ta i Krist je s Križa zavapio. “Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine“! Jer da znaju što čine, ne bi činili to što čine. Da, naši su dragi pokojni u Bogu. Sveti Pavao kaže: „Bog, koji je zapovjedio: „Neka iz tame zasvijetli Svjetlo“, On je zasvijetlio u našim Srcima da osvijetli spoznaju slave Božje na licu Kristovu“. To shvatiti i zaživjeti, znači osjećati se jedno sa svim voljenim pokojnima i svom Proslavljenom Crkvom.
Izvor: www.velecasnisudac.com
