Mnogi katolici znaju da je potrebno postiti najmanje jedan sat prije primanja svete pričesti, ali se često pitaju zašto je to pravilo uvedeno i što ono zapravo znači.
Je li riječ samo o crkvenom propisu ili iza njega stoji dublja duhovna poruka? Crkva nas ovim jednostavnim činom želi pripremiti za najuzvišeniji susret susret s Isusom Kristom koji nam se daruje u Presvetoj Euharistiji. Post nije teret, nego poziv da svoje srce, um i tijelo usmjerimo prema Onome koji je Kruh života.
Post prije mise drevna praksa koja nas priprema za Krista
Post prije svete mise nije novost, nego drevna kršćanska praksa koja seže do prvih stoljeća Crkve. Nekada su vjernici postili od ponoći pa sve do primanja svete pričesti. Zbog toga su se mise najčešće slavile rano ujutro, dok su večernja slavlja bila rijetka.
S vremenom je Crkva prilagodila ovu disciplinu životnim okolnostima vjernika. Papa Pio XII. skratio je euharistijski post na tri sata, a papa Pavao VI. odredio je sadašnje pravilo prema kojem se vjernik treba suzdržati od hrane i pića najmanje jedan sat prije svete pričesti. Voda i lijekovi pritom ne prekidaju post.
Današnji Zakonik kanonskog prava također predviđa iznimke za starije osobe, bolesnike i njihove njegovatelje, pokazujući da Crkva uvijek vodi računa o čovjekovim stvarnim životnim okolnostima.
Zašto je taj jedan sat toliko važan?
Netko će možda pomisliti da jedan sat posta ne može imati veliko značenje. Međutim, njegova vrijednost nije u duljini, nego u nakani srca.
Post nas uči samodisciplini i podsjeća da čovjek ne živi samo od zemaljske hrane. Kada na kratko odustanemo od jela i pića, priznajemo da postoji Hrana koja je važnija od svake druge sam Isus Krist prisutan u Presvetoj Euharistiji.
Kroz povijest Crkve brojni su pape naglašavali kako post pomaže čovjeku osloboditi se navezanosti na prolazne stvari i otvoriti srce Božjoj milosti. On nas uči strpljenju, odricanju i zahvalnosti te budi čežnju za Kristom.
I sam Isus prije početka svojega javnog djelovanja posti četrdeset dana u pustinji, pokazujući koliko post ima snagu u duhovnom životu. Evanđelje također govori kako se neke duhovne borbe mogu nadvladati jedino molitvom i postom.
Kada pristupamo oltaru, ne dolazimo primiti običan kruh, nego živoga Krista. Zato nas Crkva želi potaknuti da u sebi probudimo duhovnu glad koja će odgovarati veličini dara koji primamo.
Sveti Ivan Pavao II. upozoravao je da suvremeni čovjek lako izgubi osjećaj divljenja pred Euharistijom. Upravo zato post postaje mali, ali važan podsjetnik da sveta pričest nije nešto uobičajeno, nego najveći dar koji nam Bog daje.
Na simboličan način post nas podsjeća i na evanđeosko umnažanje kruha. Mnoštvo je najprije osjetilo glad, a zatim ih je Isus nahranio. Tako i vjernik pristupa Gospodnjem stolu sa željom da njegovu najdublju glad ispuni jedino Krist.
Jednosatni post prije svete pričesti nije samo crkveno pravilo koje treba izvršiti. On je znak poštovanja, ljubavi i priprave za susret s Isusom Kristom. U vremenu kada je sve dostupno odmah, post nas uči čekanju, odricanju i čežnji za Bogom.
Svaki put kada vjerno obdržimo ovu jednostavnu disciplinu, podsjećamo sebe da nam je Krist važniji od svake zemaljske hrane.
Neka nam zato svaki odlazak na svetu misu bude prilika da s gladnim srcem pristupimo Gospodinu koji jedini može potpuno ispuniti naš život.
Izgradnja duhovne snage
Post izgrađuje našu duhovnu snagu, a Crkva nas traži da ovaj jednostavan zadatak izvršimo svaki put kada primamo svetu pričest za vlastitu korist.
Baš kao i svaki sportaš, trebamo vježbati disciplinu, a post je izvrstan za izgradnju tih duhovnih mišića. Bez posta smo slabi i naše strasti nas tjeraju kamo god vjetar puše.
Osim toga, papa Ivan Pavao II. u Dominicae Cenae jadikovao je kako moderni katolici posjeduju “nedostatak euharistijske ‘gladnosti’ i ‘žeđi’, što je također znak nedostatka odgovarajuće osjetljivosti prema velikom sakramentu ljubavi i nedostatka razumijevanja njegove prirode.
” Moramo “gladovati” i žudjeti za euharistijom prije nego što je možemo pravilno primiti. Naše primanje svete pričesti mora odgovarati unutarnjoj gladi koja je pokazatelj duše koja žeđa za Božjom ljubavlju.
Ako nemamo tu glad (koju nam donosi naša fizička glad tijekom posta), mogli bismo smatrati svetu pričest nečim običnim, što ne zahtijeva nikakvu prethodnu pripremu.
Konačno, post prije mise slika je euharistijskih priča u evanđeljima, posebno hranjenja pet tisuća ljudi. Nakon dugog dana učenici su nagovarali Isusa da otpusti mnoštvo kako bi si mogli kupiti hranu za jelo.
Umjesto toga, Isus je umnožio kruh i ribu, ostavljajući sve “zasićenima” na kraju obroka.
Baš kao i mnoštvo tog dana, kada pristupamo Gospodinovom stolu, moramo biti gladni ili, kako psalmist proglašava: “Kao što jelen čezne za tekućim potocima, tako moja duša čezne za tobom, Bože” (Psalam 42,1).
