Prije nešto više od trinaest godina, kao svećenik i franjevac, otvorio sam se karizmatskom djelovanju. Kroz krštenje u Duhu Svetom susreo sam živoga Gospodina.
Dotad sam ga poznavao intelektualno, ali tada sam ga prvi put doživio osobno u dubini srca. Shvatio sam da nije dovoljno znati za Isusa, već ga treba susresti.
Uslijedio je val karizmatskog oduševljenja, ali ubrzo i izazovi. Pojavila su se pitanja na koja nisam znao odgovor, poteškoće koje nisam mogao sam riješiti.
Tada sam počeo tražiti pomoć od Gospodina i On me u svojoj vjernosti uputio na Duhovne vježbe svetoga Ignacija.
Blago ignacijanske šutnje
Proveo sam osam dana u šutnji. Tijekom tih dana Gospodin mi je kroz molitvu i razmatranje davao odgovore na duboka životna pitanja.
Pokazao mi je sliku cijeloga mog života, izliječio unutarnje rane i oslobodio me od slabosti koje su me kočile. Duhovne su mi vježbe pomogle da produbim osobnu molitvu, koja je postala življa, dublja i iskrenija.
U tišini sam susreo Boga kao ljubljenog Oca bliskog, prisutnog, Onoga s kim mogu razgovarati kao s prijateljem.
Naučio sam razlikovati duhovne nadahnuće od zabluda, i bolje razumjeti kako djeluje zli tiho, podmuklo, ali prepoznatljivo. Gospodin mi je pokazao kako neprijatelj pokušava zavesti, ali i kako ga pobijediti.
Karizme na čvrstom tlu
Uvidio sam da ignacijanske vježbe i karizmatski darovi ne isključuju jedno drugo, nego se nadopunjuju. Duhovne vježbe dale su mi duhovnu stabilnost da ne „lebdim“ u darovima, već da stojim čvrsto na zemlji, ukorijenjen u Božjoj volji.
Darovi koje sam primio kroz Katoličku karizmatsku obnovu poput molitve za ozdravljenje i oslobođenje kroz vježbe su pročistili svoju svrhu.
Postali su jasniji, usmjereniji i korisniji drugima. Upravo nakon tih vježbi, mnogi su ljudi počeli dolaziti na moje seminare, susrete i molitve, a plodovi su bili vidljivi.
Plodovi koji ostaju
Od tada redovito obavljam Duhovne vježbe, ali i vodim druge – osobito redovnice, kod kojih sam svjedočio dubokim promjenama. Jedna starija sestra, nakon završenih vježbi, u suzama je rekla:
„Sve do danas Isus je za mene bio kip kojemu se molim. A sada je živa osoba.”
Moj odlazak na poslijediplomski studij u Rim 2005. smatram izravnim plodom Duhovnih vježbi.
Na Papinskom sveučilištu Gregoriana, koje vode isusovci, još dublje sam upoznao svetog Ignacija i njegov duhovni put.
Danas vježbe preporučujem svima svećenicima, redovnicima, redovnicama i laicima.
Bez njih moj duhovni rast ne bi bio moguć. Ne bih mogao podnijeti teret službe i potrebe tolikih ljudi bez šutnje i kontemplacije. Karizme i Duhovne vježbe nisu suprotnosti tek zajedno donose istinsku žetvu. Prenosi portal rastimougospodinu.com
